Gospina slika, knjige i kalež
Fratri su iz Rame, kako piše sinjski kroničar, ponijeli ono što su mogli “naprtiti na konje”, “ono ruha sakristije” i drugih stvari “vrlo malo”. Kroničar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: “A ostalo vojska popadne, razjagmi i odnese”. U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio. Jedno su bile želje a drugo politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ramske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo čuvali svoju nošnju, govor i običaje, pobožnosti i zavjete.
Petar Dolić, Majka od Milosti, reljef – kamen
Gospa Ramska promijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se čuva tradicija među pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa nego i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se svake godine na hodočašćima i na susretima, što se posebno vidjelo o proslavi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina slika u staru postojbinu i kad ju je narod željno dočekao sa suzama, molitvom i uzdasima. I ramski su fratri postali “sinjski”, jer su se konačno, nastanili u samostanu koji su ondje izgradili. Značajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopiju Gospine slike na Šćit. Bilo je to ispunjenje želje fra Kazimirove koji je godinu dana ranije bio vizitator provincije Presvetog Otkupitelja. Sestra Rafaela Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike.
Blaženka Salavarda, Majka od Milosti, mozaik – prikaz Gospe prije selidbe
Teško je odrediti koliko je točno naroda odselilo iz Rame, jer Zenovo pismo govori samo o “mnogim obiteljima” i donosi za Mlečane važan podatak kako od pridošlica i onih koji su prije doselili, može biti preko petsto vojnika. Serdari su se obogatili plijenom, Venecija dobila vojnike i kmetove na opustjelo sinjsko polje, a Rama i krajevi koje su služili ramski fratri, izgubili su dobar dio svoga pučanstva. S cijelog područja, a to znači od Kupresa i Livna, Duvna i Rakitna, otišlo je prema onodobnim izvješćima kojih 5.000 duša. U nekim selima cetinske krajine još i danas ljudi se sjećaju svoga podrijetla, a neki nose ramsko ime, bilo u imenu sela bilo u prezimenu. Gvardijan samostana u Sinju zvao se ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova. Ovaj događaj usjekao se duboko u dušu naroda i o njemu se i danas pričaju legende i pjeva stara junačka pjesma. Među pukom je ostala izreka da su fratri, noseći Gospinu sliku uz Klanac i penjući se na Proslapsku planinu, zastali, da su okrenuli sliku prema ramskoj kotlini i da je Gospa uzdahnula:
“Moja Ramo, moja grdna rano!”
Martina Grlić, U naramku
U tom uzdahu sažeta je sva tragedija prognanika, jer teško je bilo onima koji su ostavljali očinska ognjišta, kao i onima koji su ostali na milost i nemilost razjarenim Turcima nakon odlaska serdara iza kojih je u Rami ostalo zgarište i pustoš. Nije zato čudo što je nakon one velike seobe bilo još nekoliko manjih skupina koje su bježale pred zulumom.[1]
Petar Dolić, Majka od Milosti, reljef
Kamo su sve dospjeli potomci iseljenih Ramljaka, može se tek naslućivati, ali može ih se naći po raznim maticama i sličnim dokumentima. U župi Komušina 24. rujna 1777. godine vjenčan je Mato, sin Jure Grčića, iz Cetine koji je doselio u komušinsku župu. On potječe iz “banderije harambaše Mate Filipovića – Grčića”. Tako su Ramljaci selili i iz nove postojbine i dospjeli do Usore.[2]
Fra Ljubu Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Vidi podatke kod J. Solde u nav. dj. gdje donosi imena nekih obitelji koje su preselile iz Rame u Sinj.
[2] Usp. K. Draganović, Komušina i Kondžilo, Komušina 1981., str. 98.
Matko Vekić, Ramkinja
