• Gospina slika, knjige i kalež
  • Gospina slika, knjige i kalež
  • Gospina slika, knjige i kalež
  • Gospina slika, knjige i kalež
  • Gospina slika, knjige i kalež

Gospina slika, knjige i kalež

Fratri su iz Rame, kako piše sinjski kroničar, ponijeli ono što su mogli “na­pr­titi na konje”, “ono ruha sakristije” i drugih stvari “vrlo malo”. Kroni­čar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: “A ostalo vojska popadne, razjag­mi i odnese”. U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas no­­si naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio. Jedno su bile želje a dru­go politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ram­ske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo ču­v­a­li svoju nošnju, govor i običaje, pobožnosti i zavjete.

Petar Dolić, Majka od Milosti, reljef – kamen

Gospa Ramska pro­­mijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se čuva tradicija među pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa ne­go i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se sva­ke godine na hodočašćima i na susretima, što se posebno vidjelo o pros­­la­vi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina sli­ka u staru postojbinu i kad ju je narod željno dočekao sa suzama, molit­vom i uzdasima. I ramski su fratri postali “sinjski”, jer su se konačno, nasta­nili u samostanu koji su ondje izgradili. Značajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopi­ju Gos­pine slike na Šćit. Bilo je to ispunjenje želje fra Kazimirove koji je go­di­­nu dana ranije bio vizitator provincije Presvetog Otkupitelja. Sestra Ra­fa­e­la Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike.

Blaženka Salavarda, Majka od Milosti, mozaik – prikaz Gospe prije selidbe

Teško je odrediti koliko je točno naroda odselilo iz Rame, jer Zenovo pis­mo govori samo o “mnogim obiteljima” i donosi za Mlečane važan po­da­­tak kako od pridošlica i onih koji su prije doselili, može biti preko pet­sto vojnika. Serdari su se obogatili plijenom, Venecija dobila vojnike i kme­to­ve na opustjelo sinjsko polje, a Rama i krajevi koje su služili ramski fratri, izgubili su dobar dio svoga pučanstva. S cijelog područja, a to znači od Kupresa i Livna, Duvna i Rakitna, otišlo je prema onodobnim izvješ­ćima kojih 5.000 duša. U nekim selima cetinske krajine još i danas ljudi se sjećaju svoga podrijetla, a neki nose ramsko ime, bilo u imenu sela bilo u prezimenu. Gvardijan samostana u Sinju zvao se ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova. Ovaj do­ga­đaj usjekao se duboko u dušu naroda i o njemu se i danas pri­ča­ju legen­de i pjeva stara junačka pjesma. Među pukom je ostala izreka da su fratri, noseći Gospinu sliku uz Klanac i penjući se na Proslapsku pla­ni­nu, zastali, da su okrenuli sliku prema ramskoj kotlini i da je Gospa uzdah­nula:

“Moja Ramo, moja grdna rano!”

Martina Grlić, U naramku

U tom uzdahu sažeta je sva tragedija prognanika, jer teško je bilo onima koji su ostavljali očinska ognjišta, kao i onima koji su ostali na milost i nemilost razjarenim Turcima nakon odlaska serdara iza kojih je u Rami ostalo zgarište i pustoš. Nije zato čudo što je nakon one velike seobe bilo još nekoliko manjih skupina koje su bježale pred zulumom.[1]

Petar Dolić, Majka od Milosti, reljef

Kamo su sve dospjeli potomci iseljenih Ramljaka, može se tek naslući­vati, ali može ih se naći po raznim maticama i sličnim dokumen­tima. U župi Komušina 24. rujna 1777. godine vjenčan je Mato, sin Jure Grčića, iz Cetine koji je doselio u komušinsku župu. On potječe iz “banderije harambaše Mate Filipovića – Grčića”. Tako su Ramljaci selili i iz nove postojbine i dospjeli do Usore.[2]

 

Fra Ljubu Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Vidi podatke kod J. Solde u nav. dj. gdje donosi imena nekih obitelji koje su preselile iz Rame u Sinj.

[2] Usp. K. Draganović, Komušina i Kondžilo, Komušina 1981., str. 98.

Matko Vekić, Ramkinja

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar