Je li celibat uzrok svećeničke pedofilije u Katoličkoj crkvi?

Svećenici se, prema mišljenju katoličkih biskupa, ne bi mogli bez zadrške posvetiti Bogu i ljudima kad bi bili oženjeni i imali obitelj

Piše: prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije

Večernji list

Da priča o celibatu i o potrebi njegova ukidanja nije nimalo bezazlena i da je u Crkvi veoma često započinjala, pokazuje i memorandum koji su još prije nepunih 50 godina (u veljači 1970.) potpisala i njemačkim biskupima uputila osmorica njemačkih teologa, među njima i Joseph Ratzinger, kasnije (vlastitom odlukom) umirovljeni papa Benedikt XVI. U tome memorandumu njemački teolozi su tih davnih, ali za europsku povijest veoma važnih godina tražili od svojih biskupa da se preispita bi li dosadašnji način u kojem se ostvaruje svećenički poziv u latinskoj Crkvi (a to je celibat) mogao biti jedini oblik življenja i bi li kao takav morao ostati? Kao što je poznato, u kasnijim vremenima teolog Ratzinger, pa potom i papa Benedikt XVI., nije to pitanje više tako glasno i jasno postavljao. Kao i drugi postkoncilski pape, tako je i on, unatoč ranome mladalačkom zanosu, ustrajao na celibatu.

Dobre i loše strane beženstva

Što je celibat i koje su njegove loše, ali i dobre strane? Gotovo svakodnevno već dulji niz godina slušamo i čitamo o zločinima svećeničke pedofilije, čime se može steći potpuno krivi zaključak da su katolički svećenici jedini na ovome svijetu koji se bave tim “specifičnim športom”. Pri tome se, međutim, zaboravlja, a i rijetko se u medijima ističe, da najveći broj katoličkih svećenika živi životom prikladnim svome svećeničkom pozivu i da su zločini pedofilije općenito prisutni u društvu i da ih nalazimo u svim prijašnjim i sadašnjim, predmodernim i modernim društvima, među prosvjetnim radnicima od učitelja i nastavnika do profesora, zatim među znanstvenicima svih profila (od prirodnih do društveno-humanističkih znanosti), a time, zacijelo, i u svim vjerskim zajednicama. Uz to, kao glavni razlog pedofilije među katoličkim svećenicima navodi se celibat (crkveno-latinski caelibatus: življenje bez žene; neženstvo) pa su mnogi mišljenja, čak i među katoličkim teolozima, da bi ponajviše zbog toga celibat trebalo i ukinuti.

Kao što je već na početku naznačeno, u Katoličkoj crkvi, posebno među mlađim svećenicima i teolozima, već odavno traju rasprave i prijepori o tome treba li ukinuti celibat katoličkim svećenicima ili ne te mogu li se u nedostatku svećenika zarediti katolici muškarci koji su u braku, a koje u mjesnoj Crkvi smatraju uzornim muževima (viri probati)? Naime, polazi se od toga da celibat nije dogma, neka važna, neupitna i nepromjenjiva vjerska istina, nego promjenjivi crkvenopravni propis koji se može promijeniti na isti način kako je i donesen, što dakle znači da za donošenje takve odluke nije potrebno posebno nadahnuće Duha Svetoga, nego ponajviše papina volja. Celibat je, kazano leksikonskim jezikom, „religiozno utemeljeno beženstvo i uzdržavanje od seksualnih odnosa“. U Katoličkoj crkvi je prvi put uveden na sinodi u Elviru oko 306. godine, dok je općevažeća obveza celibata za sve klerike, od podđakona do biskupa, donesena na 2. lateranskom koncilu 1139. i da su njome nevažećim proglašeni svi brakovi koje su do tada bili sklopili tada živući klerici „višega stupnja ređenja (tzv. majoristi)“, da bi 1563. godine Tridentski koncil izrijekom potvrdio i do kraja proveo obvezu celibata za sve klerike koja u Katoličkoj crkvi postoji i nakon 2. vatikanskoga koncila i koju su svi dosadašnji pape više puta potvrdili. A to znači da su u odnosu na druge vjerske zajednice u kojima se od svećenika traži ili privremena ili trajna apstinencija od življenja sa ženom, svećenici Katoličke crkve obvezni na celibat. Uz jedan izuzetak koji odnedavna vrijedi: ako anglikanski svećenici odluče “prijeći na katolicizam” i biti katolički svećenici, oni mogu ostati u braku i od njih se ne traži pridržavanje obveze celibata.

Izabrani način življenja

Celibat se u Katoličkoj crkvi smatra darom Božjim i na njega se samostalno i bez prisile, u punoljetnosti, nakon završenoga studija teologije, obvezuju oni koji će postati katolički svećenici. Prisega na celibat je jedna od važnijih pretpostavki da će se ti ljudi moći potpuno i bez zadrške posvetiti Bogu i ljudima, a što, prema mišljenju katoličkih biskupa, ne bi mogli kad bi bili oženjeni i imali obitelj. Stoga je svatko od onih koji se bez prisile odluče prihvatiti cjeloživotnu obvezu celibata kako bi mogli biti katolički svećenici, svjestan da neće moći sklopiti brak sa ženom niti pak živjeti u izvanbračnoj zajednici s jednom ili više žena, da neće moći imati djecu iz tih regularnih i neregularnih bračnih zajednica i da neće smjeti imati suložnicu, da će dakle morati apstinirati od seksualnih odnosa kako sa ženama tako i s muškarcima. Međutim, u svim institucionaliziranim religijama, pa tako i u kršćanstvu, svećenici su bili oni koji su neke od svojih odluka, kao i onu o svećeničkome pozivu, samoinicijativno proglasili Božjom voljom. U tome smislu potrebno je sasvim otvoreno i jasno reći sljedeće: svećenički poziv, svejedno bio on s obvezom ili bez obveze celibata, nije ništa svetiji ni išta vredniji od bilo kojega drugog poziva u kojemu svoju životnu egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji i bližnjih ostvaruje bilo koji drugi katolik. A to znači da ni ostvarivanje vječnoga spasenja ne ovisi o pozivu. A temeljem toga potrebno je također otvoreno reći: uzrok svećeničke pedofilije u Katoličkoj crkvi nije celibat, jer je celibat u punoljetnosti slobodno izabrani način življenja u organizaciji koja ima svoja pravila i kojih se netko tko stupa u tu organizaciju treba pridržavati, nego zloporaba shvaćanja da je svećenički poziv nešto najviše i najsvetije što jedna osoba uopće može postići. Istina, celibat bi to mogao biti ako bi se pokazalo da se prakticira kao “kolektivna prisila”.

Kada kažem zloporaba, onda želim reći da su neki od svećenika koji su se teško ogriješili zločinom pedofilije zlorabili upravo taj i tako shvaćen svećenički poziv, da su zlorabili povjerenje roditelja zlostavljane ženske i muške djece; smatrali su da je njima, jer su “posvećen” stalež dopušteno mnogo više stvari negoli običnim grešnicima i da su oni jedini koji temeljem ređenja polažu pravo na posjedovanje pune i prave istine. Stoga je potrebno kazati: kako se zločini pedofilije događaju u mnogim društvenim segmentima i u mnogim pozivima, posebno u onima u kojima kao objekti sudjeluju djeca i mladi, ukinuće celibata i omogućivanje sklapanja braka katoličkim svećenicima ne bi uopće riješili problem svećeničke niti bilo koje druge pedofilije. Radi usporedbe, u protestantskim crkvama ne postoji obveza celibata, dok u pravoslavnim crkvama toj obvezi podliježu monasi (redovnici) i episkopi (biskupi), a đakoni i svećenici smiju živjeti u braku ako su se oženili prije đakonata. Kako je u judaizmu obitelj najznačajnija institucija, celibat se ne smatra nikakvom vrednotom za kojom bi trebalo težiti. Rabini se smiju ženiti dok se neoženjene muškarce drži da su kao osobe nepotpuni i neostvareni. U islamu se neženstvo izrijekom zabranjuje jer to nije u ljudskoj prirodi.