Jozo Džambo: Čarape

Anegdotu je u svojoj zbirci Fratarske zgode i nezgode ovako zapisao fra Tomislav Brković:

„Fra Arkanđeo Grgić nije nikada obuvao čara­pe, po najtežoj zimi iz sandala su virile njegove crvene, natečene noge. Zadesio se on u Beogradu u jesen 1961. gdje se održavala Konferencija nesvrstanih zemalja. Hladna kiša pljušti, fra Arkanđeo u habitu, ogrnut fratarskim plaštem, samo u sandalama. Neki ga slučajni prolaznik dobro odmjeri pa će:

– Jeste li Vi u delegaciji burmanskog predsjednika U Nua?

– Jesam – odvrati fratar.

– Što Vam onda barem čarape nije dao?

– Kako mu služim tako me i obuva – odgovori fra Arkanđeo i udalji se.“

Uzmimo da se beogradski ulični dijalog odvijao upravo ovako, premda anegdota kruži i u nešto drukči­jem obliku. Svjedoka nije bilo, a i fra Arkanđeo koji je ovu priču pustio u svijet nije više među živima. Umro je kao 86-godišnjak u Kraljevoj Sutjesci 1975. godine. Službovao je, između ostalih mjesta, i u Beogradu, no u vrijeme spomenute Konferencije bio je župnikom u Đakovici, pa će biti daje nekim poslom došao u Beograd ili bio u prolazu.

Također jedna druga anegdota ostaje nedorečena, pa i nju moramo uzeti kao takvu, to jest kao da se ona dogodila upravo tako i nikako drukčije. Fra Arkanđeo je za vrijeme Prvog svjetskoga rata bio vojni kapelan na talijanskoj fronti, govorio je izvrsno njemački (bečki njemački!), duhovno se skrbio za svoje vojnike i, kako zbog vojničke discipline tako i zbog alpske hladnoće, nosio ne sandale, nego cokule, gamaše i, naravno, čarape.

Rat je neuračunljiv. Dogodilo se tako da je fra Arkanđelova jedinica zarobila talijansku jedinicu, ali ne bilo koju, nego onu u kojoj je vojni kapelan bio nitko drugi nego Angelo Giuseppe Roncalli. Dvojica neprijateljskih dušobrižnika nisu se sreli, ali je i ovo što znamo, opet samo iz pričanja fra Arkanđela samog, sasvim dovoljno da ne zaboravimo ni njega ni njegovu priču. I da u svojoj mašti zamislimo taj susret kakav bi bio da se dogodio. I koliko bi tek on anegdota iznjedrio. Godine 1958. dogo­dilo se da je fra Arkanđelov zarobljenik Roncalli postao papa s imenom Ivan XXIII. Vjerojatno je upravo ovaj iz­bor podsjetio fra Arkanđela na njegovu ratnu biografiju, a nas obogatio za još jednu priču koju nećemo zaboraviti.

Priprosta odjeća

Ali vratimo se čarapama i odijevanju!

U Pravilu Franjevačkoga reda koje je god. 1223. po­tvrdio papa Honorije III. i koje je „mjera” franjevačkoga života riječ je i o odijevanju: „A oni koji su već obećali posluh, neka imaju jednu tuniku s kapučom i drugu bez, koji bi to htjeli imati. I koji su nuždom prisiljeni, mogu nositi obuću. I sva braća neka se odijevaju priprostom odjećom. I mogu je, s blagoslovom Božjim, krpati vre­ćama i drugim komadima tkanine. Opominjem ih i po­tičem da ne preziru niti sude ljude, koje vide odjevene mekom i šarenom odjećom, da se služe slasnim jelom i pićem, nego neka svaki radije sebe samoga sudi i prezire.”

Dakle, obuću mogu nositi oni „koji su nuždom pri­siljeni”.

U toploj Italiji moglo se živjeti i raditi i bosonogo, u drugim krajevima kamo su brzo nakon osnivanja Reda dospjela Franjina braća ta je preporuka morala biti druk­čije protumačena, ali i za to je Pravilo imalo rješenje – ono je dopuštalo tumačenje „secundum loca et tempora” – već prema mjestu i vremenu.

Tako je fra Arkanđeo nosio sandale, ali bez čarapa. Bile su to sigurno jednostavne sandale, a ne onakve kak­ve danas pod imenom „sandali francescani” muškarcima i ženama nude po cijeni od 158 € neki talijanski proizvo­đači („Artigiani del cuoio”).

Mala je vjerojatnost da su prvi franjevci koji su u Erfurt u Tiringiji došli još dvije godine prije smrti sv. Fra­nje išli sasvim bosi, premda se njihova crkva zvala crkva „bosonogih“ redovnika. Kada su stigli u ovo mjesto i kada im je ponuđeno da se za njih izgradi samostan, od­govorili su prostodušno da ne znaju šta su to „monasteria“ i da je ono što im je potrebno samo skromni smještaj pokraj nekog potoka – da bi mogli prati noge!

Prema mjestu i vremenu

I bosanski franjevci su svoj svakodnevni život prilagodili „mjestu i vremenu”. Tako su i Franjinu zapovijed odnosno preporuku pro­tumačili i primijenili u praksi onako kako je odgovaralo okolnostima i klime i terena: „Nalažem svojoj braći, kako klericima tako laicima, koji idu po svijetu ili koji borave u mjestima, da ni na kakav način u sebe, ili u drugoga, ili na neki drugi način, ne drže neke životinje. Niti im je dopušteno jahati, osim ako su prisiljeni bolešću ili veli­kom potrebom.“ Konji su sve do pojave prvih motornih vozila bili, uz ostale životinje, sastavni dio gotovo svakog bosanskog župnog domaćinstva. I dok su bosanski konjići, poznati po svojoj žilavosti i otpornosti, bili poja­vom neugledni, „pratarski“ konji bili su posebna klasa: naočiti, strojni, uglancani, dobro uhranjeni.

Također odjećom fratri su se prilagođavali svojoj sre­dini. U tursko vrijeme ovakva mimikrija bila je garant za neupadnost i preživljavanje. Ako je vjerovati rijetkim fo­tografijama iz tog vremena, smijemo zaključiti da su oni i vanjštinom bili otmjeniji sloj društva i da je u njihovu držanju bilo i nečeg gospodskog ili bolje reći begovskog.

Fratarska otmjenost: Johannes Raphael Wehle (1848-1936), portret nepoznatih bosanskih franjevaca prema fotografiji, crtež objavljen u bečkom listu Neue lllustrirte Zeitung 1879.

No fotografije nisu mjerilo. Tko se u ono vrijeme dao fotografirati, htio se svakako pokazati barem malo sve­čanije i dotjeranije nego u svakodnevici. A kakva je ona bila, zapisano je u ljetopisima i pismima bosanskih fra­njevaca u kojima se na dosta mjesta govori o odijevanju i obuvanju.

Za revnog fra Filipa Pašalića tvrdi 1851. godine neimenovani dopisnik Zagrebačkog katoličkog lista, oči­to i sam franjevac, da je njegova zasluga „da se razsuli nismo, i da deržava [t. j. provincija] naša još stoji, i sto­ji uzkrišena i pomladjena, na tom […] najviše zahvalit imade neverovnoj hrabrenosti Otca Pašalića, kao svog uzkrisitelja, koj drugi sv. Pavao Apostol u patnji […] po suhu i moru, za godinah više do Beča, Stambula i Rima šta je preterpio! Po šest mesecih je bio, da se skinuo nije, već u čemu bi hodao u tom i spavao na tverdih daskah, ufajuć u Boga, koj nikoga sa svim sercem k sebi pristupajućega nezapušta, dok je tako deržavu našu spasio.”

U Rimu, u izgnanstvu

Petnaest godina kasnije u Bosni Srebrenoj nastao je razdor kojem je kumovao on­dašnji apostolski vikar u Bosni fra Paškal Vuičić. Tro­jica bosanskih fratara (fra Mijo Gujić, fra Jerko Breša i fra Blaž Jošić) bili su pozvani u Rim da kao optuženi i uzrok nemira objasne i opravdaju to stanje. Tom prigo­dom dogodilo se nešto što nije neuobičajeno kada siro­tinja čeka da bude primljena i saslušana od moćnika, u našem slučaju od službenika Propagande. Za ove je bo­sanska stvar bila tako (ne)važna da su trojku pustili da pred uzvišenim vratima keti, ne danima i tjednima, nego i mjesecima! I dok su Gujić i Breša čitavu stvar uzeli s nekom nonšalantnošću, Jošić je muke mučio i svoje sta­nje doživljavao upravo kao surgunluk. Svojoj muci davao je oduška u pismima prijatelju Andriji Torkvatu Brliću u Brod: Svačim se patimo, osobito zimom; da, evo već treći misec nastade najgora zima i ovde, nismo vatre ni vidili, osim sviće, a kamoili se ogriali. Aljina nisam ponio, nego dva samo para misleći brzo se vratiti, pak evo ne imam se u što prisvući nit nogu ogriati. I sve tako dalje u istom smislu: zrak, jelo i piće ništa ne gode, Rimljani ne razu­miju latinski, što je njemu izvrsnom latinistu neshvatlji­vo, a on ne zna talijanski. Sve mu to traje predugo i on najozbiljnije računa s time da će u rimskom izgnanstvu i kosti ostaviti i da aman nigda Bosne viditi neće. Sa so­bom je imao nešto novaca, ali je bio pokraden, a što smo donieli aljina, poderasmo. Jednaku tužbalicu uputio je i fra Grgi Martiću: Nije šala, moj fra Grgo, kad si pomislim moje sobice, moje zdrave zgodince, svega pune, a ovdi ne imam u što se prisvući ne poneso, nego samo dvoje gaće i tri košulje koje sveudilj noseći razpadoše se. Ovoga kroja ne naučio nosit, a ne ima se zašto kupit; obuća izdala, ma­rama bielih ostalo je kod kuće i suviše, kao i ostalog svega ruha, a ja ovdi kao ubogi bogalj…

U Ljubljani prodrtih opanaka, u Kreševu bez habita

Slično iskustvo u listopadu 1937. godine napra­vio je i fra Josip Markušić za vrijeme boravka u Ljubljani. Nekim poslom, vjerojatno u vezi s gradnjom crkve sv. Ante u Beogradu, našao se ovaj fratar u glavnom gradu Slovenije gdje je živio i arhitekt beogradske crkve Josip Plečnik. Očito da je tom zgodom bio planiran i jedan su­sret dvojice prijatelja, ali do njega nije došlo. Markušić je iskreno požalio zbog ove propuštene prilike koju je u naknadnom pismu ovako obrazložio: ali je po srijedi jed­na tajna, nažalost fratarska, bili su mi prodrti „opanci“, a neprestane kiše, i jedne čarape! Već sam bio i prozebo.

Jedne čarape!

Rado bismo znali, da li je ova zgoda Markušiću pala na pamet kada je u kolovozu 1954. na njegovu adresu kao provincijala Bosne Srebrene stigao dopis od mlado­ga fra Tvrtka Bana:

Mnogopoštovani,

izišao sam iz zatvora. Nalazim se u Kreševu. Želio bih da se pregledam kod Ijekara, specijaliste. Zatim molim da ostanem na odmoru jedno dva mjeseca, a onda da vam budem na raspolaganju. Kako nisam nikada u životu izi­šao iz Bosne, molio bih da sada odem malo u Hercego­vinu, to jest do Mostara i Humca. Isto da posjetim svog rođaka Fra Karla Katavu u Podmilačju. Zatim bih molio, da odem u Zagreb na velesajam i da vidim Zagreb. Tada će me jeftinije koštati, a imam više štošta vidjeti.

Od odjeće i obuće nemam ništa. Zato molim, ako ikako možete da mi dadete slijedeće: jedan habit, jedne duboke cipele, 3 metra štofa za odijelo i ostalo što je potrebno za njega, brevijar, jedan zimski kaput, štogod veša.

Nadam se da će te mi to učiniti, a uz to još molim serafinski blagoslov

Na fra Tvrtkov upit uslijedio je Provincijalov odgovor iz Sarajeva od 23. istog mjeseca pod službenim brojem 902/54:

Poštovani otac Fr. Tvrtko Ban, franjevac – Kreševo

Na Vaše pismo od 5. ovog mjeseca, primljeno 18. VIII.

1. Dopuštam da pođete u Mostar i na Humac, kao i Vašem rođaku Fr. Karlu Kataviću u Podmilačje, koji me je za tu stvar i sam molio.
2. Na prolazu kroz Sarajevo za Mostar ili Jajce možete posjetiti nekoga liječnika specijalistu, ne velite za koju bo­lest ni kojega specijalistu.
3. Ne mogu Vam dopustiti da pođete u Zagreb na velesa­jam. Bit će i za to prilike, kad imadnete posla na velesajmu, moguće kao gvardijan; ja inače ne mogu dozvoliti putovanje samo radi vozanja, koje nije posao ni odmaranje. Ali malo više razumjet ćete i drugi jedan razlog za ovako rješenje.
4. Dopuštam da ostanete na odmoru do 28. rujna, prema Vašoj molbi; poslije toga odmah ćete morati ići na mjesto, gdje budete raspoređeni.
5. Ali ovom prilikom imam nešto posebno da Vam sta­vim pred oči. Vi ste bili u zatvoru, a od toga je duhovnu štetu trpio puk, nitko drugi nikakovu korist. U zatvoru ste bili lijepo uzdržavani prema današnjim mogućnostima, čega mi ne žalimo; nego bi jedino žalili, kada Vi ne biste umjeli da budete uviđavni.

Tako mi ne izgleda pohvalnim ni urednim slijedeće predočenje: da vi sad molite šetati, samo da bi vidjeli što još vidjeli niste, a provincijalu poručujete, da Vas za to vrijeme iz temelja opskrbi i pokroji. Ja bih se naprotiv, kad bih bio na Vašem mjestu, zahvalio starješinstvu za dosadanje uzdržavanje, i ujedno molio, da me pokrojite sa obrazloženjem; ali bih se u isto vrijeme odmah ponudio za rad i namještenje, da se barem djelomično odužim, i starješinskim brigama pružim neku utjehu redovničke go­tovosti. Bio bih obazriv prema onima, koji su nasmagali brinuti se za me i u službi me nadopunjavali.

Ja ovo pišem, da znate, iz naklonosti prema Vama, vjerujući u Vaše duhovne sposobnosti, da ćete me pravil­no i korisno shvatiti. Ako li Vam ipak žao ostane na moje savjetovanje, što je danas moguće, ipak se pravdam da se ništa ne dobiva ni od stalna prešućivanja, prema dosadanjem mom iskustvu. Mir i dobro! Provincijal

Ova korespondencija ne potječe iz 19. stoljeća niti iz dalekog Rima, nego iz srca Bosne Srebrene i iz vremena koje smo mnogi od nas i sami – u habitu ili u civilu – do­živjeli. Vrijedi na to podsjetiti.

A podsjetimo na koncu i na to da riječ čarapi potječe iz turskoga (çorap). Zanimljivo je da za ovaj svakodnev­ni odjevni predmet nema kod nas domaćeg, slavenskog pojma (u ruskom: noski, čupki). Riječ bječve je regionali­zam, a sokne opet posuđenica iz njemačkog (Socken).

 Vjesnik Franjevačkog samostana svetog Luke, Jajce, 169-170, srpanj-kolovoz 2021.

/Izvor: ivanlovrenovic.com/