‘Ko ‘oće raditi uvik ima posla
Mnogima će se ova poslovica učiniti otrcanom. Ipak, o njezinoj istinitosti govori primjer obitelji Kuraja iz Proslapske planine.
Sparno popodnevno sunce prati nas dok se uskom vijugavom cestom približavamo Vlakama. A onda nas je dočekao djelomično betonirani uspon kojim stižemo do obitelji Kuraja u Proslapskoj planini. Zatičemo obitelj kako se po ustaljenom rasporedu zaokupila svojim radnim obvezama. Netko čuva pedestak ovaca, netko obilazi pčele u 40 košnica, netko je pak odveo kobilu na pašu, a netko se bavi i kućanskim poslovima.
Pred kućom nalazimo nasmijanu baku koja neumorno plete. Ruke vješto premeću pletivo a na desnoj ruci stoji biljeg, sicanje.
U ugodnom razgovoru s ovom veselom i optimističnom obitelji saznajemo puno njihovih životnih radosti, životnih tegoba, nadasve, marljivosti u želji za ostankom ovdje. Ivan Kuraja s ozbiljonošću propovijeda o svojoj obitelji, čime se bave, kako preživljavaju, a što on preskoči njegova supruga Ivka dopunja. Sve u tonu lijepog zadovoljstva.
Djed Stipo Kuraja (Malekinušić) rođen 1936. godine u Proslapu ima čitavu povijest iza sebe. Pripovijeda svoje životne križeve: „Gledao sam kako mi četnici 1942. godine, pred mojim očima, ubijaju ćaću, evo, ovde, na ovom brigu. Tada su ubili puno ljudi, ostali smo sirotinja, ali valjalo je deverat dalje. Mene i mog brata poslali su u Zagreb, a odatle su nas poslali u Varaždin, oću reć, u Maruševac. Sićam se da je moj brat stalno plako. A kako i ne bi kada nismo ništa znali. Nismo znali ni kako se prezivamo…“ Sa nekom posebnom sjetom pripovijeda Stipo pokazujući brežuljak na kojem večernji vjetar povija visoku travu okupanu zalazećim suncem. Nastavlja Stipo svoju priču dalje: „Kada se pravila brana, nas su potopili. Mi smo kupili imanje u Popovači. Nismo mogli tamo. Vratimo se nazad i evo nas ovde kod svoje kuće u Proslapskoj planini. Snalazimo se i radimo.“
Dok on pripovijeda baka Ivuša Kuraja djevojačkog prezimena Cvitanović, rođena 1937. godine ne prestaje vješto baratati iglama. Samo ponekada pogleda svog Stipu i nastavi plesti. Dok ga tako gleda pitamo ih obadvoje kako ime je prolazio brak kroz više od 50 godina zajedničkog života. Obadvoje u glas kažu: „Lipo, brate!“ Ivuša nastavlja: „Nikad se nismo posvađali, i eto, lipo.“ Stipo doda: „Samo jednom sam se na nju naljutio kad mi je rekla ‘neću’.“ I nasmija se.
Tada nas Stipo vodi u svoj podrum. Kad tamo, prava radionica; mala kovačnica koja je pomalo zapostavljena, ali je zato stolarska aktivna. Tek izrađene vile za sjeno čekaju svoje prve kupelice, drvene kašike spremne za puru… Baka Ivuša izdaleka prati svaku Stipinu riječ i odobrava ono što on kaže.
„Evo, ovde se pomalo zabavljam i radim. Svu stolariju pravim sam. Dosta mi je da samo jednom vidim, odma’ to i napravim.“ Nastavlja Stipo pokazujući s ponosom svoja djela.
Vodi nas u obiteljsku kuću, pokazujući svu stolariju kuće, „bešiku“ koju je izradio za svoju nevjestu kako bi izložila mini narodnu nošnju. Tu su i druge minijature; saonice, kola…
Kada smo završili obilazak baka Ivuša je ne skidajući pogleda sa svog pletiva izrekla jednu zanimljivu poslovicu: „’Ko ‘oće raditi, uvik ima posla. Mi vazda nešto radimo. Ja, kada nemam drugog posla, imam plest. Nikad nisam besposlena.“ I nasmija se.
Baš u vrijeme kada je sunce potpuno zašlo iza Ljubuše, dok napuštamo ovo idilično mjesto, stiže unuk Stipo koji je radio tu u blizinu. Time je potvrdio izreku bake Ivuše; ‘Ko ‘oće raditi, uvik ima posla!
