Na partizanskom kazanu

Na partizanskom kazanu

Talijani su čuvali Prozor, a partizani su se opet pojavili u ramskim seli­ma prvi put nakon bijega pred četnicima. Kad su partizani došli na Šćit, šćit­ski muškarci i radnici koji su radili oko samostana pobjegli su u fra­tarski gaj, gdje su ih partizani opkolili. Fra Mladen piše kako je pokušao sakriti strah te je mirno izišao pred partizane koji su mu rekli da se ne boji jer mu oni neće ništa učiniti. Narod se opet morao navikavati na partizane i njihove zahtjeve za hranom, koje u Rami jednostavno nije bilo.

Ovaj su se put partizani povlačili s Kozare preko Zapadne Bosne i u Rami su našli privremeno utočište čekajući tzv. Četvrtu ofenzivu. O tim se događajima mnogo govorilo, čak su snimani i filmovi, od kojih je osobito poznat “Bitka na Neretvi” od Veljka Bulajića.

Talijani su oko Prozora izgradili bunkere, postavili četiri reda bodljikave žice, spremili 24 vagona municije i hranu za 4 godine i tvrdili da im nitko ništa ne može. Jedino su se bojali da im partizani ne prekinu vodu. Upozorili su fratre da bi se i oni morali skloniti u Prozor, što njima nije bilo ni na kraj pameti. Trebalo je odvesti ranjenog fra Marijana u Sarajevo. Braća su se sporazumjela da fra Franjo otprati Marijana, dok je fra Mladen odlučio ostati. Bosna Srebrena donosi ovaj podatak:

“Nemamo nikakve veze s našim samostanom u Rami, gdje je ostao u službi fra Mladen Lucić, gvardijan i zamjenik župnika. Župnik fra M. Brkić je već prije došao u Sarajevo radi pregleda ranjene noge. Rana koju je svojevremeno dobio, prilično je zacijelila”.[1]

Na Šćit je došla I. proleterska brigada, neke dalmatinske jedinice, a od oficira se najviše isticao Kotoranin Gligo Mandić koji se hvalio svojim poznanstvom s kotorskim biskupom Ucelinijem. Partizani su zaposjeli čitav samostan, stari i novi, pa i samostanske staje. Gvardijanu su ostavili samo jednu sobu. S njim je bio Mateša Čuljak, stari fratarski “momak”, koji je nekoć pomagao u kuhinji. Kuća je bila puna tifusara i ranjenika. Dalmatinski su partizani dobro znali što je gvardijan, pa su ga pozdravljali i imali povjerenja u njega. Ipak je morao napustiti i zadnju sobu da bi se u nju smjestili neki “viši oficiri”, među kojima je gvardijan prepoznao prema slikama iz novina Koču Popovića i partizanskog vođu Josipa Broza – Tita. S njima je došao i bolesni hrvatski književnik Vladimir Nazor koji je fra Mladenu iznosio svoje motive odlaska u partizane. Tito je, kako se fra Mladen sjeća, dovezen pred samostan u velikom dugačkom crnom automobilu i za njega je pod stepenicama u podrumu napravljeno posebno sklonište od hrastovih trupaca.

 

Gvardijan se morao, dakle, preseliti u “Krešušinu kuću”, kuću Marka Lovrića odmah ispod samostana, danas potopljenu jezerom. Misu je slavio običnim danom u kući, a nedjeljom pred kućom. I partizani su sudjelovali u misi. Čak su i lemuzinu davali, obilnije nego domaći, jer domaći nisu imali što dati dok su partizani “znali” naći novac. Ipak je gvardijan često navraćao u samostan, išao je čak i na pratizanski kazan i jeo s partizanima. U samostanskoj kuhinji i dalje su stajale dvije slike, Srca Isusova i Marijina, te križ ali je sve bilo pocrnilo od dima. Partizani su, naime, natovarili teški kazan na štednjak pa su plate popucale, ali oni su uporno ložili dok se dim dizao na sve strane.

Partizani nisu dolazili samo na misu, nego i na vjenčanja. U maticama je zapisano vjenčanje Marka Žulja s Anđom Stapić 21. veljače 1943. godine na kojem su partizani kumovali, kad se u znak veselja pucalo. Pilo se i jelo. Kasnije je tražena rastava ovoga ratnog braka jer je sklopljen pod partizanskim pritiskom.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Bosna Srebrena, br. 3., Sarajevo 1943.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing