fbpx
Noćno lice žene: suvremeno kazivanje o vilama, vješticama i morama

Noćno lice žene: suvremeno kazivanje o vilama, vješticama i morama

Knjiga „Noćno lice žene: suvremena kazivanja o vilama, vješticama i morama Hrvata u Bosni i Hercegovini djelo je prof. dr. sc. Mirne Brkić Vučina. U toj knjizi Vučina opsiuje narodnu predaju o vilama koja je sačuvana. Mirna Brkić Vučina  potaknuta relativno slabom istraženošću usmene knjižđevnosti, tradicije i kulture Hrvata na području Bosne i Hercegovine, počela je sustavno na terenu istraživati i zaisivati usmenoknjiževne oblike. To proučavanje i zapisivanje započela je još kao studentica, a sada istražuje kao profesorica  na studiju koratistike i usmene književnosti na Sveučilištu u Mostaru.

Istraživanje opisano u ovoj knjizi odnosi se uglavnom na Hercegovinu. Knjigu je izdala izdavačka kuća Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2013. godine.

Ovdje donosimo jednu od priča iz Konjica, a čitatelje pozivamo da nam se jave sa nekom pričom koju su čuli u djetinjstvu od svojih starijih kako bismo je zabilježili.

 

Uroci

Kod nas ti je u moje vrijeme bilo dosta tih priča da je netko poludio, odjednom obolio, a do jučer bio  potpuno zdrav. Za sve su ljudi krivili dvije stare babe iz sela. Ja ti stvarno u to nisam vjerovala dok ih sama nisam vidjela i doživjela nešto takvo.

Jedna baba je živjela uz sami put, a baš tim putem smo morali prolaziti kad smo išli u crkvu. Moj sine, dosta ti je samo kad ju vidiš odmah znaš da ima nešto zlo u njoj, da bi mogla nanositi zlo ljudima. Obadvije su bile zapuštene, prljave odjeće, puno nekih krpa na njima, raščupane kose, ja bi se sva naježila  kad bi ju vidjela, a morao si pogledati zbog znatiželje, iako te bilo strah. Ali sad da ti ispričam za ovu što je živjela pored puta. Tako smo ti mi išli jedne nedjelje na pučku misu, tako ti se tada zvala ona misa u 11 sati. Ja sam ti išla sa sestrama i još nekim prijateljicama, a taj dan iza nas išla jedna žena iz sela, znam je ja, ali se sada ne sjećam imena, uglavnom pričalo se malo poslije te nedjelje da je skroz poludjela, da ovome hodži kod kojeg je bila podstanar zadavila dijete.

Ova druga baba je živjela kod naše škole. Tu ti je bio neki zid, a ona je živjela tu iza zida tako da ju nismo puno viđali, ali su nam stari govorili da ne prolazimo tom stranom zida i da se ne zadržavamo tu. Ja i jedna Marija što je išla sa mnom u razred, a tada smo bile prvi razred osnovne škole, smo jednom vidjeli crveni novčanik u zidu, kako je zid bio kameni imao je udubine i brazde po sebi, i eto u toj jednoj udubini vidjele mi taj crveni novčanik i ko djeca mi ga uzemo i nađemo novac u njemu. Bilo je možda ko danas četrdeset KM i potrošimo novac. Sutradan kad smo išle u školu stoji opet crveni novčanik na istom mjestu i ja ga uzmem. Tada je bilo oko današnjih trideset i nešto KM i mi ti to potrošimo. Taj dan jesve bilo normalno, mi kupile slatkiša i najele se ko nikad. Tada se nije imalo novaca za slatkiše, rijetko kad bi se nešto kupilo, a i bilo nas je trinaest djece pa eto koliko bi zapalo svakome. Sve je bilo dobro do sljedećeg jutra, ja ti se porbudim, a ono oči me bole nenormalno. Ja ti plakala, trčala, skakala od bola. Ispričam ja pokojnoj mami za novčani, a ona ti meni dadne istu svotu novca da vratim, imala sa uza se novčanik pa sam i njega vratila i odmah čim sam stavila novčanik na ono isto mjesto, oči su me polako prestajale boljeti.

Ima ti još tih priča o tim urocima. Mi smo imali te dvije babe, a druga sela su opet imala svoje neke. Pričala mi pokojna mama jednom da je tamo u nekom selu neka djevojčica, a govorili su da je bila lijepa samo tako, ko anđeo, ne do dragi Bog, poludjela, da su je viđali kako trči po poljima, da je svašta govorila onako nepovezano ko luda, a sve jer je neka vještica bacila urok na nju. Bila zdrava ko dren i dobije ti ona onu dječju bolest, fraz, to tije moj sine samo se ukočiš i treseš. Vodili ti nju doktorima, ali sve što su joj davali nije joj pomoglo, a ona je bila još gora. Tako sedmi put nju ti uhvati taj fraz, kažu tada joj je bilo najgore da su mislili da će uvrijedti jadnica. Bio ti u našem selu jedan Ilija Šitum, ali mi smo ga zvali travar, koji je liječio sve bolesti travama. I odvedu nju njemu i ona ti ozdravi. Poslije su ljudi pričali da je mala govorila da je dok je imala napadaj vidjela tri anđela u nekoj stijeni, bijeli krila, u pravim haljinama, a oko njih samo cvijeće, da su joj mahali, smiješili se i zvali k sebi. Još je njena mama pričala da je je pod pragom našla smotuljak dlaka i noktiju, a vjerovalo se da se time bacaju zle čini na nekoga. Ne znam ja koliko u time istine ima, ali djevojčica je otišla u časne i više nije imala napdaje te dječje bolesti. (Kazivala Anđelka Jurkić-Raič (djevoj. Antunović. Rođ. 1962. ) u Jošanici – Konjic)

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar