Nova crkva na Gračacu
Gračac je dobio župni stan, ali se crkva “kiselila” u jezeru koje je mijenjalo razinu. Nekad bi opalo, a onda se opet dizalo i tjeralo ljude iz crkve. Konačno je fra Bono dobio od fra Pija Nuića plan crkve u Veljacima, a iz Prozora dozvolu za gradnju te je 1958. odlučeno da se gradi nova crkva i to od sedre i domaćeg kamena. “Fra Bono je”, kako piše fra Kazimir, “bio investitor i inžinjer i predradnik, a vrlo često i obični radnik, irget – kako je što trebalo”. Crkva je uz Božju pomoć, pomoć naroda i uz domaće majstore napredovala. Nedostajao je nadbiskupov blagoslov, odnosno dopuštenje za blagoslov temeljnog kamena, koje je po pravu pridržano mjesnom biskupu. Kad je nadbiskup doznao da je blagoslov temeljnog kamena, mimo kanonskih propisa, obavio provincijal fra Boris Ilovača 26. travnja, to je fra Bonu stajalo župničke jurisdikcije koja mu, doduše, nije oduzeta odmah nego tek 8. rujna 1959.
Crkva je pravljena, a fra Franjo Žilić uskočio je za “župnika” na Gračacu da se ispuni slovo zakona, dok konačno nije za župnika došao fra Ivan Krešo 9. prosinca iste godine, zamijenivši se s fra Bonom koji je otišao u Domaljevac. Crkva je tada već bila pokrivena. Fra Bono je otišao s gorčinom i žalošću čudeći se što u Katoličkoj crkvi više znače propisi od ljudske patnje i zalaganja. Prije odlaska doživio je elementarnu nepogodu, povodanj je nanio materijal na most ispod kojeg protječe Triješćanski potok. Iznad jezera stvorilo se “jezero” pa je zaprijetilo da odnese i crkvu i kuću. Dva su fratra, fra Bono i fra Ivo Krešo, uložila sve da spase djelo znoja i patnje i konačno su uspjeli, ali je potok odvalio dobar dio zemljišta iza župne kuće na Gračacu.
Fra Ivo Krešo uporno je radio na dogradnji crkve, uređenju u crkvi i oko crkve što se malo vidi, a dugo traje. Postavio je oltare, popodio, ožbukao crkvu i obolio od zarazne žutice koja ga je dugo mučila. Konačno se morao povući kao rekonvalescent u samostan na Šćit. Fra Ivo je lijepo radio s narodom i posvetio se više duhovnoj pastvi. Bio je naučio školsku djecu da prije odlaska u školu navrate u crkvu i pomole se. Taj je običaj dugo ostao među gračačkim đacima pa kad bi našli crkvu zaključanu, pomolili bi se nakratko pred njom.
Crkva na Gračacu bila je već pristojno uređena, pa je nadbiskup dr. Marko Alaupović mogao posvetiti glavni oltar 22. listopada 1961. godine.
I na ovaj način ramski je svijet pomalo dolazio sebi i zaboravljao ratna stradanja i poratne progone, koji su se i dalje nastavljali. Nova vlast je željela stvoriti svoj poredak, a ramski puk više je vjerovao u svoju tradiciju i ono što su mu predali svećenici. Međutim, upravo između svećenika i nove vlasti u Rami nikako se nije mogao naći zajednički jezik. Zato su vlastodršci tražili svaku prigodu da napakoste fratrima i njihovim vjernicima. Tako je sudac za prekršaje 16. rujna 1953. godine kaznio prakaratura Ivana Gazilja s 10.000 dinara globe, što je u okviru zidina crkve skupljao priloge za crkvu bez odobrenja vlasti. K tome mu je oduzet skupljeni novac u iznosu od 1.387.50 dinara.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
