Obitelj je radost, sigurnost, ljubav… sve

Zanimljivu priču iz Donje Vasti u Općini Prozor-Rama donosi Katolički tjednik u tiskanom izdanju broj 29. od 25. srpnja 2021.  U rubrici “Ljudi, život i običaji” priča je o obitelji Križanac  koju donosimo u cijelosti. 

Sredinom srpnja u župi Uzdol već više od dvadeset godina vjernici hodočaste na grob ubijenog bosanskog fratra Stjepana Barišića. Njega su ubili partizani 1944. godine i nitko ga nije mogao niti smio sahraniti neko vrijeme.

Iako je srpanjska toplina i sparina obilježavala sve dane u mjesecu to nije spriječilo da se i ove godine okupe vjernici oko groba fra Stjepana Barišića u Donjoj Vasti u župi Uzdol.

Među vjernicima je bila i cijela obitelj Pere i Ivke Križanac. Upravo je Perin otac bio pokretač za sahranu fra Stjepana unatoč zabrani partizana. Dogovorili smo posjet ovoj osmeročlanoj obitelji nakon mise.

Donja Vast i obitelj Križanac

Donja Vast je selo u župi Uzdol. Smjestila se uz kanjon i istoimenu rijeku Volujak. Krajolik neumitno upućuje na hercegovačko-mediteransko podneblje. Obitelj Pere Križanac stanuje u svojoj obiteljskoj kući u donjem dijelu Donje Vasti. Inače, ovo selo ima svoju dugu povijest o čemu svjedoče ne samo legende, nego brojni arheološki artefakti.

Prilikom dolaska Pero kao pravi domaćin čeka na sred dvorišta. Odmah s ponosom pokazuje na svoje malo obiteljsko gospodarstvo. Ubrzo se tu pojaviše i ostali članovi obitelji. Osmijeh na licima na najbolji način oslika dobrodošlicu.

Kako to obično i biva u Donjoj Vasti i svakom mjestu u Rami odmah na stol stiže rakija i to ona prava domaća koju pravi obitelj Križanac. Poznavatelji ovog proizvoda zasigurno neće trebati tražiti bolju rakiju.

Sjeli smo za sol degustirati rakiju i započeti razgovor. Pero  je na početku odmah predstavio svoju obitelj. Sa svojom suprugom Ivkom koja je također iz Donje Vasti dobio je šestero djece;  Matej, Emanuela, Ivona, Antonija, Bruno i Viktorija. Kada je pobroja djecu pogleda suprugu Ivku i s osmjehom priupita je li koga promašio. Šaljivi nastup odmah je dao do znanja da se u ovoj obitelji vedro razgovara, šali i moli.

U Donjoj Vasti u zadnje vrijeme je svega dvadesetak domaćinstava, a obitelj Pere i Ivke je zasigurno najbrojnija pogotovo s djecom i oni su uz obitelj njihovog susjeda Domina Stojanovića jedina obitelji s djecom.

O svojoj djeci Pero kaže: „ Matej završava kriminalistiku, sestra je četvrtka godina isto kriminalistike, Emanuela je otišla raditi na sezonu u Hrvatsku, Ivona je nakon završenog kuharskog zanimanja završila turističko četverogodišnje zanimanje, Bruno je deveti razred, a najmlađa Viktorija je osmi. Svi se još školuju. Sada je trenutno u osnovnoj školi na Uzdolu svega 18 učenika, a u vrijeme kada sam ja pohađao tu školu bilo nas je 750 i još barem 150 one ženske djece čiji roditelji nisu dozvoljavali pohađanje dalje od četvrtog razreda.“

 

Život na selu

Dok smo sjedili i razgovarali uz čašicu rakije Ivona i Viktorija su uzele u naručje svoje male psiće pokazujući svoju ljubav spram životu u ovakvom okruženju, a Bruno kao mladi nogometaš HNK “Rama” je žonglirao s loptom.

Pitali smo Peru kako je živjeti danas na selu. „Danas nije toliko težak život na selu. Dosta toga se strojevima radi. Kad bi mi sabrali koliko godišnje radimo ne bismo sabrali puni mjesec, a ipak sve imamo. Imamo krave, perad; kokoši, guske, patke, legu se purani, pčele. Imamo i oko tristo stabala šljive. Pravimo dosta rakije i likera. Uglavnom za sebe, ali i nešto prodamo.“

Da to sve nije priča svjedočile su guske i patke koje su šetale dvorištem, a na stol su stigle i različite vrste likera. Kada šljive rode ispeče se rakije i više od osamsto litara, dok je prije rata bilo i po tri tisuće litara. Uglavnom je to iz stare sorte požegače, a već su zasadili i neke nove. Uglavnom ova vrijedna obitelj trenutno ima oko 500 različitih sadnica, od šljiva, jabuka, kruške pa do liske i drinjka.

Obitelj Križanac sa svojim rakijama i likerima redovno sudjeluje na Sajmu Dani šljive u općini Prozor-Rama i često su nagrađivani zlatnim i srebrnim plaketama što potvrđuje kvalitetu njihova proizvoda.

U obavljanju poslova sudjeluje cijela obitelj. Nositelji su Ivka i Pero, ali njihova djeca su uvijek tu kada dođu  iz škole i pomažu.

Često kažu da je žena ona koja drži tri ćoška kuće. Pitali smo Ivku je li tako i u njihovoj obitelji te kako ona doživljava ove trendove odlaska i stalne priče kako se ne može živjeti na selu. „Može se živjeti. Svi moramo biti uključeni. Naravno, lakše nam je sve to jer je Pero invalid iz rata i ima primanja. Ali ipak raditi i živjeti na selu se isplati. Jednostavno radit se mora i cijela obitelj mora biti uključena. Zadovoljstvo i radost sigurno daje Bog, a onda djeca i  ovo naše zajedništvo. Djecu se mora izvesti na put, školovati. Stvaramo normalne uvjete i nitko ne traži ništa posebno.“

Obitelj i vjera

Pero i Ivka su rođeni u brojnim obiteljima. Perini roditelji Ivo i Ana su rodili desetero djece od kojih je šestero preživjelo, a onda je brat Marko stradao na poslu dok je radio za Špediciju u Bugojnu. Jedan brat je svećenik vrhbosanske nadbiskupije don Mato Križanac.

Ivka je također rođena u obitelji s petero djece od kojih je preživjelo njih četvero. Ime je dobila po baki koja je bila nepokretna 9 godina, a ubili su je pripadnici Armije BiH 14. rujna 1993. godine kada je počinjen zločin i ubijeno 29 djece, žena,  staraca i 12 pripadnika HVO-a.

Kršćanski odgoj usvojen u svojoj obitelji prenose i na svoju djecu.  Svoju djecu su naučili molitvi i radu. A ono što je osobito i vidljivo u njihovu ponašanju, odnosu i osmijehu, to je radost i neka vrsta stalne vedrine i pozitivizma.

„S djecom redovno idemo na mise. Rekao sam svojoj djeci ako nisu kući onda neka idu na misu tamo gdje se nalaze, na primjer na studiju u Mostaru”, kazao je Pero redovnom odlasku na nedjeljnu misu i blagdanima. To su potvrdili i zajedničkim hodočašćem na grob fra Stjepana Barišića.

Kada bi nešto izdvojili iz svog obiteljskog života Pero je istaknuo: „Najvažnije je kada sve ide po redu. Naravno, posebni su i događaji kada se okupimo svi te sa širom obitelji prijateljima slavimo posebno događaje kao što su pričesti i krizme, a vjerujem da će doći i drugi slavljenički događaji. Nikada i nigdje ne ide sve savršeno, ali se zajednički sve riješi.“

O zajedničkoj molitvi Ivka je poručila: „Molitva nam je važna i zato nastojim zajedničku molitvu prakticirati kada smo svi na okupu barem zimi. Kada dođe ljetno vrijeme teško nas je sve skupiti, ali nađe se vremena i za molitvu osim one uz zajedničko jelo.“

Mladi žele ostati

Vrijeme globalizacije, nesigurnosti i ekonomskog stanja u Bosni i Hercegovini brojne obitelji je odvelo u europske zemlje. Posebno se to odrazilo na Hrvate u BiH. Mladi uglavnom razmišljaju o odlasku jer se ne vide u BiH.

O tome smo razgovarali s Matejom koji je završio petu godinu kriminalistike u Mostaru.

„Ja bih najradije ostao. Tu je zdraviji život. Na svojem si i najradije bih ostao ako iako dođem do nekog posla. Odlazak mi je zadnja opcija.  Kada bih imao ovdje posao uvijek bi se našlo vremena raditi ono što su roditelji stvorili i čak proširiti. Domaći proizvod je domaći. Tu je svakako najbolji proizvod domaća rakija. To je inače dobar proizvod Rame. Tko je god sa sela uglavnom daju podršku ostanku na selu, a oni iz većih gradova odlaze vani u inozemstvo. Meni je ipak puno ljepše na selu. Kad bih našao nekog posla onda najradije ostajem ovdje“, kaže nam Matej.

Ivona je sličnog razmišljanja kao Matej: “Ovdje me prije svega zadržava moja obitelj. Naravno, tu je i ovo cijelo okruženje. Na selu se osjećam ugodno, osjećam slobodu i uživam u ovoj svježini zraka i prirode. Pomalo se radi, ali se uvijek može naći vremena i prostora za izlazak. Većina mojih prijatelja bi željela naći posao ovdje, a kada već nema onda idu na sezonu u Hrvatsku.“

Dok smo razgovarali s Matejom i Ivonom Antonija, Viktorija i Bruno su se umiljavali jedno drugom tako drago da su se u zraku mogle uhvatiti nježnost i ljubav.

Antonija je svojim nježnim glasom u razgovoru naglasila: „Volim živjeti ovdje i željela bih ostati. Nadam se da će biti posla. Obitelj je najveće blago, ljubav i sigurnost. Sretna sam sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.“ Antonija je završila u Srednjoj školi Prozor za hotelijersko-turističkog tehničara i nada se poslu u području turizma jer je u zadnje vrijeme Rama sve više okrenuta prema turizmu.

Upravo onako kako reče Ivona dok smo razgovarali osjećala se ugoda i prozračnost ovdje u Donjoj Vasti. Ptice su uporno pjevale svoje pjesme, a kako i ne bi kada im je Pero napravio barem desetak kućica na stablima kako bi se mogle smjestiti zimi. To je onaj pravi suživot čovjeka i prirode, onoga što nam je Bog dao. Kako se odnosimo tako nam se i vraća.

Pero je i vrijedni pčelar. Ima nekih četrdesetak košnica i lijepo je bilo vidjeti uređenost i brigu za vrijedne pčele.

Uvjereni smo da je i med za zlatne plakete kao i rakija dobivena od šljiva iz Donje Vasti.

Tko jednom dođe u Donju Vast doći će ponovno. A tko dođe do obitelji Pere i Ivke Križanac osjetit će pravi domaćinski ugođaj, obiteljsku radost i sigurno neće otići prazne ruke.