POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’

POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’

Dok u svom domu u Zaragozi, na istoku Španjolske, otvara prašnjavu kutiju s crno-bijelim fotografijama, Gervasio Sánchez uranja u prošlost. Ponovno vidi kukuruzište ispred Vukovara, čuje topovske udare, te osjeća smrad mokraće u hodniku gdje je spavao. U bolnici je prije 26 godina gledao ljude koji će poslije biti pogubljeni i koje nikada nije zaboravio.

“Hrvatski Alamo”, osvanulo je na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon potkraj rujna 1991. Njegov tekst, koji je uspio izdiktirati preko jedinog telefona iz opkoljenog Vukovara, postat će jedan od najpoznatijih novinarskih radova u Španjolskoj iz tog vremena. Iz vremena kada su posljednji strani novinari napuštali razrušeni grad prije nego što će ondje uslijediti tragedija. Bitka za utvrdu Alamo iz 1836. u Teksasu, gdje su izginuli gotovo svi njezini branitelji, poslužila je španjolskom novinaru da dočara situaciju i hrabrost hrvatskih branitelja na udaru daleko brojnije srpske vojske.

Sánchez je prije nego što je pratio rat u Hrvatskoj “pokrivao” ratne sukobe diljem Latinske Amerike, a kasnije je kao fotoreporter bio u opkoljenom Sarajevu, na Kosovu te u afričkim i azijskim zemljama obilježenim ratovima i sukobima. Dvije godine nakon povratka iz Vukovara dobio je nagradu Udruge novinara pokrajine Aragòn za novinara godine. Kasnije su uslijedila nacionalna i međunarodna priznanja za fotografije.

Danas 58-godišnji Sánchez, koji radi kao freelance-fotoreporter, postao je jedan od najprepoznatljivijih ratnih reportera u Španjolskoj. Radi s mladima dajući im savjete, nikad ne zaboravljajući koliko je bio blizu smrti u Vukovaru. S njim smo razgovarali prije nego što je krenuo na put u Kolumbiju, gdje je nedavno završio višedesetljetni sukob između pokreta FARC i Vlade.

Kakav je bio vaš početak? Studirali ste novinarstvo?

– Studirao sam novinarstvo na Sveučilištu Autònoma de Barcelona od 1979. do 1984. i šesnaest ljeta proveo radeći kao konobar u restoranu primorskog grada Tarragone. Tako sam zarađivao novac za putovanja u Latinsku Ameriku i druge zemlje svijeta gdje sam kao slobodni novinar pratio oružane sukobe između gerile i vlada za različite medije. Imao sam 32 godine kada me jednog ljeta 1991. na plaži zatekao rat u Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo moje posljednje ljeto kao konobara.

Početak rata u Hrvatskoj ste vidjeli kao novinarski izazov?

– Na televiziji sam gledao početak sukoba te odlučio da moram biti tamo. Svaki dan sam gledao vijesti. Hrvatsku i zemlje bivše Jugoslavije poznavao sam jer sam 1981. kao student mjesec dana putovao vlakom ondje, Interrailom. Sjećam se kako su Slovenija i Hrvatska bile puno razvijenije od ostalih zemalja. Što sam više odmicao prema istoku, razlika je bila drastičnija. Taj raniji boravak također je utjecao na moju odluku. Čim mi je istekao ugovor u restoranu, krenuo sam u rujnu prema Zagrebu. Aerodromi su bili zatvoreni pa sam sletio u Austriji te cestom otišao onamo.

Kakvi su bili prvi dojmovi?

– Stotine novinara nalazile su se u najboljim hotelima u Zagrebu, no ja sam otišao potražiti neki jeftin smještaj sukladno novcu koji sam imao. Čitavo vrijeme morao sam razmišljati kako da mi troškovi budu manji od zarade na tekstovima i fotografijama koje ću prodati. U početku je bilo teško razumjeti što se događa. U Latinskoj Americi sukob je bio jasan, tijekom Hladnog rata bio je to sukob između gerile i vojnika. No ovdje nisam odmah mogao vidjeti razliku, bilo je teško razumjeti zašto se ubijaju, pitao sam se je li to sukob katolika i pravoslavaca… U Slavoniji su bile lijepe kuće, ljudi su živjeli dobro. Postavljao sam brojna pitanja. No shvatio sam kasnije da je Jugoslavija bila umjetno stvorena država pod vodstvom diktatora Tita i da je svaki narod htio imati svoju državu. Razumio sam da Hrvati žele biti Hrvati, Srbi žele biti Srbi… Cijena je, međutim, bila visoka.

Arhiva Gervasia Sancheza

Fotografija iz Vukovara

Kako je tekao vaš rad, o čemu ste prvo izvještavali?

– Moja prva vijest, iz Zagreba, koji se nalazio pod sporadičnim napadima aviona, objavljena je 17. rujna 1991. u novinama Heraldo de Aragon. Tog istog dana otišao sam u Dalmaciju s mladim ali fantastičnim novinarom lista Avui, Erickom Hauckom(od rujna do studenog 2017. “veleposlanik” Katalonije u Zagrebu, op. a.), njegovim autom. S nama je bio i Javier Carvallo, izvjestitelj za novine Diario 16. Naš je cilj bio doći do Dubrovnika, no Srbi su prepriječili ceste. Vidjeli smo uz obalu prazna mjesta “duhova”, a sjećam se i kako su u Vodicama bile privezane jahte talijanskih i njemačkih turista. Bio sam u Splitu, Šibeniku, Zadru, Petrinji, Karlovcu… Hoteli su bili puni prognanika. Bilo je lako raditi s hrvatske strane i pratiti rat s Hrvatima na prvoj crti. Oni su bili žrtva, slabija strana, pa su nas htjeli ondje. To se zatim promijenilo 1995. Srbi nas pak nisu puštali na svoja područja i bili su ljuti što idemo s Hrvatima.

I tada ste odlučili otići u Vukovar?

– S ekipom španjolske javne televizije TVE i novinarima magazina Tribuna krenuo sam tada u istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar. On je bio moja opsesija. Novinarski dragulj.

U Hrvatskoj ste upoznali Artura Péreza Revertea, poznatog španjolskog novinara i publicista.

– Znao sam da TVE ide u Vukovar, a on je bio šef ekipe te sam ga išao pitati da idem s njima. Nismo se poznavali. “Ni govora. Ne želim ići s teretom. Kasnije dolaze samo problemi”, rekao mi je. Objasnio sam mu da sam posljednjih sedam godina pratio sukobe diljem Latinske Amerike nakon čega mi je rekao: “Možeš slijediti naš auto do Osijeka, a dalje ćemo vidjeti.” Krenuli smo rano ujutro te tog mirnog dana došli do točke gdje se nalazio novinarski centar. Ondje smo mogli dobiti sve informacije o položajima hrvatske vojske. Od tog mjesta na putu nam se pridružio strah. On je bio naš novi suputnik koji nas ni sekunde neće napuštati.

Dakle, tek tada ste osjetili pravu opasnost. Kako bi se novinari trebali ponašati kada osjete isto što i vi u tom trenutku?

– Otkad sam se počeo baviti novinarstvom, uvijek sam vjerovao da je strah najbolja protuteža gluposti. Mladim novinarima savjetujem da ne rade s osobama koje se odbijaju bojati. Takve osobe su nerazumne ili lude. No također nije dobro raditi s kolegama koje lako uhvati panika. Ponekad je u nekoliko sekundi potrebno donijeti odluku pa nekontrolirana osoba predstavlja dodatni rizik za grupu.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

Što se dogodilo kad ste stigli do Osijeka?

– Ondje je bio pano s informacijama pa sam na bijelom papiru vidio da piše: “Poruke možete napisati Eduardu Floresu.” Sjetio sam se da je bila riječ o novinaru koji je radio za novine La Vanguardia sa sjedištem u Barceloni i koji je nekoliko tjedana kasnije u redakciju poslao kratku poruku: “Od sada se ostavljam novinarstva te uzimam pušku kako bih se borio s Hrvatima.” Eduardo Flores Chico bit će ubijen 2009. u Boliviji.

Nastavili ste prema Vukovaru?

– Jedini slobodan put bio je kroz kukuruzište. Iz dana u dan pojas oko Vukovara se stezao. Jugoslavenska vojska postavila je mine te redovito bombardirala put. Bilo je potrebno dobro poznavati stazu kako ne bismo odletjeli u zrak. Nekoliko sati ranije je vozilo drugih novinara bilo propucano. Kombi TVE-a počeo je ubrzavati, a mi smo u autu iza napravili razmak kako nas ne bi uhvatio oblak prašine. Eksplozije su sve jače odjekivale. Vukovar je bio usred napada. Približili smo se frontu. Hrvati su htjeli da snimimo njihov uspjeh. Zaustavili su nadiruću kolonu oklopnih vozila, uništavajući ih raketama ispaljenima iz blizine. Vidjeli smo mrtva tijela. Kasnije smo prošetali gradom, razgovarali s osobama na koje smo naišli pa se približili bolnici. Gledali smo kako iz kombija iznose desetke mrtvih tijela. Uglavnom su to bile žene, tada posljednje žrtve u tom “hrvatskom Alamu”.

Kako ste se osjećali? Kako su se ponašali vaši kolege?

– Ova je profesija puna onih koji se hvale, puna je novinara opsjednutih pričanjem o sebi umjesto da dobro rade svoj posao. Među nama je pak bila osoba koja nikada nije izražavala osjećaje – José Luis Márquez. Njegov fantastični način rada bio je dostojan svakog divljenja. I dok mi ostali, zbog napetosti i straha, nismo bili usredotočeni, on je podizao kameru, u fokus stavljao određeno mjesto te pravio jedinstvene snimke.

Teško je ostati miran nakon ružnih scena…

– Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Heraldo de Aragon 22. rujna objavio je na naslovnici naslov “Hrvatski Alamo”, a ispod “naš specijalni izvjestitelj iz Vukovara”.

– Ondje je bio jedini telefon kojim se koristio Hrvatski radio. Uspio sam ih uvjeriti da me puste izdiktirati vijest. Kada su u redakciji u Zaragozi digli slušalicu, tražio sam da je odmah preuzme Luis Ménendez, novinar najbrži u pisanju. S podacima koje sam imao diktirao sam mu rečenice. Hrvatski novinari već su postali nervozni kada je istekla deseta minuta. Još uvijek ne znam kako smo uspjeli dovršiti tekst.

Spavali ste u hotelu “Dunav”, jedinom hotelu u tom trenutku. Čega se sjećate?

– Spavali smo u njegovoj podzemnoj kupaonici, u WC-ima. Smrdjelo je po mokraći. Hrvatski vojnici, koji su tada obožavali strane novinare, donijeli su nam nekoliko boca whiskeyja i jednu rakije. Nikada mi se nije sviđao alkohol u takvim situacijama. Zbog njega izgubiš svijest o opasnosti te gubiš reflekse. No moji kolege su “ispali iz cipela”. Pili su. Bilo je, naime, nemoguće zaspati jer su Srbi s druge strane Dunava granatirali grad. Bilo je to divljačko bombardiranje. Bili su odlučili sravniti grad sa zemljom. Projektili su padali svagdje. Zidovi su podrhtavali. Ponovno sam mislio da ću umrijeti. Rekao sam sam sebi da se, ako se izvučem živ, nikada neću vratiti na područje bivše Jugoslavije. Čuo sam tada Artura kako govori: “Ne mogu izdržati više. Idem gore. Ovdje je nemoguće zaspati.” Nakon što se 15 minuta nije vratio, zabrinut sam ga otišao tražiti. Ležao je na opasnom mjestu. Uspio sam ga uvjeriti da se vrati dolje.

Koliko ste ostali u Vukovaru?

– Izašli smo u ponedjeljak 23. rujna i krenuli prema Osijeku. Mi smo bili jedni od posljednjih stranih novinara u Vukovaru. Nekoliko dana kasnije grupa francuskih novinara pozvala me da idem s njima opet onamo. Loše sam spavao te noći. Ujutro sam im rekao da ne idem, da je preopasno. Jednog od njih ranili su ondje. Mislim da nakon njih više nikada niti jedan strani novinar nije ušao u Vukovar ni izišao iz njega. Film “Harrisonovo cvijeće” dobro je napravljen, dobro dočarava što se događalo, ali stranih novinara nije bilo kad su Srbi ušli u Vukovar. Srbi nisu nikoga puštali onamo, tek kasnije svoje novinare.

Kasnije, u studenom, Vukovar je pao poslije 87 dana opsade. Srbi su ubili ranjenike iz bolnice koje ste gledali i snimali.

– To što sam vidio u Vukovaru nisam vidio niti u jednom ranijem sukobu. Bilo je tako lako umrijeti. Bilo je novinara koji nisu htjeli tamo ići. I to treba poštovati, ne smije im se ništa zamjeriti. Mi koji smo bili ondje mislim da smo odradili dobar posao. Ratno izvještavanje iz Hrvatske, a kasnije i BiH, bilo je dobro pokriveno, bilo je ondje njemačkih, britanskih, američkih novinara… Nastojali smo svijetu pokazati što se događa.

Arhiva Gervasia Sancheza

Sanchez u Sarajevu

 

Gdje ste se nalazili u trenutku pada Vukovara? Kako ste se osjećali kad ste čuli vijest da su Srbi pogubili ranjene i bolesne osobe iz bolnice s kojime ste razgovarali ondje?

– Kada je pao Vukovar, bio sam u Kolumbiji na jednom dugom putovanju koje je trajalo mjesec i pol dana te uključilo Ekvador. Čim sam čuo vijest, odmah sam pomislio na osobe koje sam bio vidio u bolnici. Na njihova upala lica, izmučena eksplozijama i strahom. Ondje sam vidio jako bolesne i ranjene osobe i moguće je da su ubijeni ljudi s kojima sam bio razgovarao i koje sam fotografirao. Te su osobe morale ležati još tjednima ondje u trenutku kada je grad pao u ruke Srba. Kada sam čuo vijest, pomislio sam da su te osobe ubijene. Uhvatila me neizmjerna tuga.

Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?

– Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.

Kasnije ste ipak otišli u BiH, na Kosovo, u Afganistan, Sijera Leone i druge zemlje, no vratili ste se u Vukovar 20-ak godina kasnije.

– Da, 2013. posjetio sam Vukovar sa suprugom i sinom. Prvo što sam učinio – približio sam se hotelu Dunav. Toj ružnoj zgradi s 15 katova i 126 soba. S druge strane je jugoslavenska artiljerija tjednima bombardirala grad sve dok nije srušila i posljednju kuću. Htio sam posjetiti podzemnu kupaonicu gdje smo provodili noći, no hotel je bio zatvoren. Posjetili smo bolnicu gdje sam viđao dramatične slike. Sjećam se kako su samo jedan starac i jedan dječak skrivali lica ispod deka kada bi se čula eksplozija. Ostali su se bili navikli. Vani je bilo petnaest mrtvih tijela prekrivenih plastičnim vrećama. Dvije su žene pregledavale tijela tražeći nekoga. Jedna je bolno jauknula na sav glas kad je pronašla svoju mladu kćer koju je ubio snajperist. Sjetio sam se i priče hrvatskog vojnika na prvoj liniji koji je gledao u 300 metara udaljene Mirkovce. Njegov brat bio je na drugoj strani. Te i ostalih anegdota sjetio sam se dok sam sa suprugom i sinom sjedio u restoranu u Osijeku gledajući Dravu. Konobari se tada nisu bili ni rodili ili su bili djeca.

Vratili ste se i 2015. u Vukovar pokrivajući migrantsku krizu. Čini se da vas je ono što ste doživjeli zauvijek vezalo uz taj grad.

– “Hrvatski Alamo” mi je jedan od najdražih uradaka. Malo je onih koji znaju što je značilo ući na tako opasno mjesto. Taj tekst bio bi ekskluziva za bilo koje novine na svijetu. Grad je neumoljivo branilo oko 2000 Hrvata protiv opsade 36.000 regularnih i paramilitarnih srpskih vojnika naoružanih teškom artiljerijom.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Kako birate teme fotografija? Ili tema bira vas?

– Kad sam bio jako mlad, uvijek sam znao što radim i kamo trebam ići. Na početku sam fotografirao ono očito u ratu: mrtve, ranjene, bombardiranja, izbjeglice… Kasnije sam shvatio da su mrtvi najmanji problem u ratu. Umreš, pokopaju te i kraj problema. No što se događa s preživjelima? Što je s onima koji preživljavaju dan za danom, godinu za godinom pod bombama, glađu, iščekujući povratak nestalih… Poslije sam shvatio da ono što je teško u ratu jest preživljavanje, pa sam se fokusirao na dokumentiranje ljudskog dostojanstva ugroženog onime što ostane iza rata.

U vezi s vašom knjigom fotografija “Antologija” i izložbom “Minirani životi”: odlazili ste u Angolu, BiH i Kambodžu tijekom stradavanja pa se vraćali godinama kasnije, pronalazili iste ljude te ih fotografirali.

– “Minirani životi” moj su veliki životni projekt. Kada bih morao izabrati jednu priču koja me dirnula, to bi bila ona Adisa Smajića. Dječak koji je u ožujku 1996. već bio ratni veteran. Proživio je četiri godine bombardiranja Sarajeva s mrtvim ocem u opsadi, nestalim djedom i srušenom kućom. Djetinjstvo mu je bilo uništeno, preživio je opsadu, a onda ga je na kraju rata skoro ubila mina. Nakon 30 operacija bilo je zanimljivo vidjeti kako taj adolescent izrasta u odraslu osobu, ženi se, ima dijete. Godine 2013. miluje po glavi svoje dijete. To nema cijenu. Ta mi je priča pomogla da uspostavim ravnotežu vlastitih osjećaja. Izložba “Nestali” također je puna teških priča. Jedna žena pričala mi je 2000. godine da od 1974. svakog ponedjeljka presvlači plahte na krevetu svog sina jer želi da sin ima čistu postelju kada se vrati. Ta je žena umrla 2012. radeći to isto.

Za “Minirane živote” dobili ste 2009. prestižnu međunarodnu nagradu “Rey de España”, ranije i nagradu Ortega y Gasset te mnoge druge. No nikada se niste školovali za fotografa.

– Istina je da tijekom pet godina studija nisam imao radionice iz fotografiranja niti sam ikada kasnije pohađao tečajeve. Tijekom ljeta u Tarragoni fotografirao sam nasumce turiste. No imao sam sreće što sam na terenu upoznao najbolje fotoreportere na svijetu. A najbolji su gotovo uvijek skromni, oni su svjetionici za mlade. Moj je savjet mladima da pronađu svoj svjetionik jer moje je iskustvo da je među “novinarskim fotografskim guru­ima” puno mediokriteta koji će mladima onemogućiti razvoj samo da se ne vide njihova vlastita ograničenja.

Vaši radovi obilježeni su danas oružjem i pješačkim minama. U kojem trenutku ste to odlučili uzeti kao temu?

– Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez danas

 

Jesmo li danas dobro informirani o velikim i povijesnim događajima?

– Iscrpljeni smo od loših informacija. Internet je stvorio iluziju da smo svi informirani, no ono što cirkulira ondje su složeni prepisani komadići. Društvene mreže također stvaraju iluziju stvarnosti. To nije novinarstvo. Kada bi se zaista radilo o novinarstvu, svaki medij bi trebao imati novinara u Siriji ili Afganistanu. Pravo novinarstvo jest ono koje nastaje na mjestu događaja, bilo da je to mjesto udaljeno tisuću kilometara ili se nalazi pored vaše kuće. Mnogi se mediji busaju u prsa svojim novinarstvom, no ne šalju dobro informirane i dobro plaćene novinara na mjesta konflikta. Puno je prestižnih i nagrađivanih novinara koji svaki mjesec jedva spajaju kraj s krajem dok uprave medija zarađuju veliki novac. Često oglašivači ne žele duboke, bolne i teške priče kraj svojih oglasa. Umjesto da šalju novinare po prave priče na teren, mediji objavljuju izjave političara i kada oni nemaju što reći. Medijski prostor pretrpan je trivijalnostima i površnošću.

U Španjolskoj ste surađivali s brojnim medijima. Postoji li nezavisno novinarstvo danas?

– Ne postoji. Osim malih iznimaka. Većina medija za koje znamo čitav život, poput televizije i radija, ovisni su o interesima koji nemaju veze s novinarstvom. Vezani su za poduzetničke interese i zajedničku strategiju gospodarskih, političkih i medijskih moćnika. Tko kaže da velike medijske grupacije nisu vezane uz političke i gospodarske interese – laže. Posljednjih godina financijska je kriza omogućila bankama i oglašivačkim te PR agencijama da cenzuriraju informacije nepovoljne za njihove kompanije i klijente.

Što bi onda trebali napraviti mediji?

– Mediji bi trebali postići da 70 posto naroda koji ne vjeruje u ono što pročita počne opet vjerovati. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti puno stvari. Sumnjam da će se to dogoditi. Problem nije u publici, nego u medijima.

Što savjetujete mladima?

– Ratni sukobi bili bi još brutalniji da nema novinara, osoba koje dokumentiraju tragediju. To treba biti glavna inspiracija. Vjerovati u ono što radiš premda često znaš da nećeš postići nikakav rezultat. No mladima govorim da ne moraju biti opsjednuti odlaskom u daleke zemlje, da dobar reporter može naći zanimljive priče oko sebe. Dovoljno je da zakorači u kvart i ondje ima sve: dobro, loše, dramu zbog gubitka posla… Nasilje i drama ne događaju se samo u inozemstvu.

 (Izvor: Globus)

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing