Rama kao rezidencija

Rama kao rezidencija

Ramska redovnička zajednica bila je samostanska zajednica do tragič­nog izgona u Sinj 1687. godine, a otada je bila samo župa. Takva sudbina zadesila je mnoge bosanske samostane osim triju: Kraljeve Sutjeske, Fojnice i Kreševa. Od polovice 19. stoljeća obnovljeni su neki bosanski sa­mo­stani. Tek je 5. kolovoza 1882. godine Rama proglašena reziden­cijom, a dotadašnji župnik fra Josip Ćurić predsjednikom. Rezidenciji su potpale žu­pe u Triješćanima i Doljanima, dok je Uzdol ustupljen biskupijskom kleru koji se tek trebao formirati. Fojnički je samostan velikodušno odustao od zemljišnih posjeda u Rami, jedino je svojatao vinograd u Triješćanima, pa je spor išao do Rima. Fra Jerko Vladić je tada kupio novi vinograd zvan Banbrdo za potrebe fojničkog samostana, jer je on volio ovaj samostan u kojem je proveo mnogo godina.

Godine 1883. odrekao se fra Jozo Ćurić predsjedništva, a mjesto njega došao je fra Bono Milišić iz Rumboka.

Kad je Rama postala rezidencija trebalo je uvesti u kuću klauzuru, tj. zabranu ulaska ženskim osoba u fratarske prostorije. Bilo je problema s kuhanjem. Dotada su fratrima hranu spremale kuharice, ali je vrhovni poglavar reda strogo zabranio rad ženskih osoba u zajednici pa su se fratri našli pred nerješivim problemom. U jednom dopisu predsjednik fra Bono Milišić moli provincijala da mu nađe kuhara u Kranjskoj, današnjoj Sloveniji.[1] Fra Jeronim Vladić molio je provincijala 15. siječnja 1895. godine da potraži za Ramu sestre franjevke koje bi mogle preuzeti školu. Tek je fra Kazimiru Iviću 1938. uspjelo dovesti Školske sestre hercego­vačke franjevačke provincije. Za njih je napravljen posebni stan uz sakristiju i knjižnicu.

Najteži problem rezidencije, odnosno ramskog područja, bio je nedo­sta­tak svećenika. Kako Rama nije bila samostan, nije imala ni svoje škole za spremanje kandidata ni svojih brojnih svećenika. Pojedini franjevci nastojali su skupljati sposobnije dječake i odgajati ih kod sebe, kao na primjer fra Anto Vladić. Međutim, takvi su bili rijetki. I škola koju je Vladić otvorio najprije u župnoj kući, a onda u posebnoj zgradi, nije jedno vrijeme mogla raditi jer su kapelani bili toliko zauzeti da se nije moglo ni pomišljati na držanje nastave. Tako ramska pokrajina nije imala kandidata za svećenike. Nakon smrti fra Ante Vladića ostali su samo fra Jerko Vladić, fra Bono Milišić i fra Pavo Kovačević (umro 1893). Fra Ivo Jurić (rođak fra Bone Milišića) nalazio se čitavo vrijeme u Svetoj zemlji do smrti 1923. Fra Anto Krajinović iz gračačke župe sekularizirao se 1896. Iste godine rekao je mladu misu fra Anto Ravlić iz Ripaca.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Usp. Arhiv Franjevačke provincije Bosne Srebrene od . 3. 7. 1893. godine.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing