Rumboci postaju župom
Na putu od Prozora prema Duvnu, na izlazu iz ramske kotline, nalaze se dva sela Rumboci i Varvara. Rumboci su veće selo, ali je Varvara glasovitija. U njoj se nalazi jedno od najstarijih ljudskih naselja u Bosni – Gradina. Dalje cestom slijedi Konjdolac a onda Zvirnjača, selo koje po geografskom i političkom položaju spada na Kupres, ali ga od pamtivijeka služe ramski fratri.
Rumboci su od starine bili snažno selo koje je imalo svoje zaseoke koji se nekad zovu i “sela”, a to su: Trzan, Donje Selo, Bulići, Šarci, Ćuci, Franjići, Beškeri, Majčići, Poljane i Nikolići. Uglavnom su nazivi uzeti prema obiteljima. Selo je davno naseljeno o čemu svojedoče stećci koji su se nekad nalazili po selu. Kod kuće Franje Džolana postoji i lokalitet zvani Mašat, a tu su zaista bila dva “mašata” – stećka. Stećak je postojao i kraj groblja i bio je ukrašen. Kod vode Bilo na starom muslimanskom groblju također je bilo stećaka. Groblje je postojalo i kod Jakovljevića kuće. Izgleda da je selo stradalo od velike pošasti – kuge. Nekoć su muslimanski stanovnici prevladavali u selu, ali danas su uglavnom samo katolici. Miljenko Filipović opisuje rumbočko stanovništvo i konstatira da ima 122 kuće, 12 muslimanskih i 110 katoličkih. Među katolicima se Milišići smatraju najstariji rod i od njih su nastali Ivići, Iličići, Šarčevići (Sandali), Ostojići, Fofići, Barabani, NikolićiBDžolani i FranjićiBZelići. Zečevići i Žutići smatrani su za jedan rod i starosjediocima, kao i Beškeri. Starosjedioci su i obitelj Novak i KovačevićiBPelušići. Petrovići su došli iz Dalmacije, a zvali su se prije Jurići. Od njih su i Pivići. Kapčevići su došli iz Hercegovine, a Lovrići iz Varvare. Kneževići su također iz Hercegovine, a zvali su se Samardžići jer im se jedan predak bavio izradom samara. Vidakušić je došao na ženinstvo iz Proslapa, a Ćurić iz Gmića. Ćuci su čak iz Kočerina, a iz Rumboka su otišli u Jakliće i Ripce. Ćurčići su došli iz Vrlike, a Anđelići iz Hercegovine. Za Jakovljeviće se ne zna odakle su došli, dok Baketarići tvrde da su došli iz Lapsunja, a Burečići iz Duvna.[1]
Nad Rumbocima se diže planina zvana Umna glava, pa se planinsko naselje iznad nje naziva Zahum. Ovo se naselje koristilo većinom u ljetno doba, kad su se “izgonile ovce” na planinu, sadili krumpiri i ječam, jer pšenica, zbog visine i oštre klime, nije uspijevala. S vremenom se Zahum pretvorio u pravo naselje.
Varvara se nastavlja na Rumboke i ima više zaselaka koji se nazivaju i selima: Kazivići (Kaznovići), Gornje Selo, Donje Selo, Majčići, Draganj i Knežići. U Varvari je 1955. godine bilo 78 kuća, 61 muslimanska i 17 katoličkih. Naselje je vrlo staro, iz kamenog doba, ima tragova rimskog naselja, a postojala je i crkva koja je srušena u šestom stoljeću. U Gornjem selu postoji lokalitet Mašati na kojem je bio jedan stećak i više grobova. U blizini je vrlo staro muslimansko groblje. Između Rumboka i Varvare nalazi se turbe u kojemu je pokopan beg Kopčić i gromila gdje je, kako se priča, pokopan njegov konj, nakon njihovog legendarnog putovanja i smrti.
Katoličke obitelji Lovrića potječu iz Duvna, a nose naziv i Kovači jer su se bavili kovanjem. Cvitanovići su došli iz Dalmacije što pokazuje i njihov nadimak Kauri. Ramljak je došao iz Rumboka, Pavlovići potječu od Petrovića iz Rumboka, a iz Rumboka su i obitelji Bešker, Ivić, Zečević, Džolan, Petrović. Jurići su došli iz Duvna kao i Ljubići (Lumbići). Vidakušići su došli iz Rumboka, odnosno iz Proslapa.
Nakon izlaska iz ramske kotline na mjestu zvanom Izlaz prelazi se u planinski dio i stiže do naselja Konjdolac uz koje je vezano naselje Lokve. Do dolaska Austrije u Bosnu ondje nije bilo stalnog naselja nego samo planinske staje, ali su kasnije Hercegovci počeli kupovati zemlju i graditi kuće. Filipović piše da je bilo 16 stalno nastanjenih kuća, 9 katoličkih i 7 muslimanskih. Od 1930. godine postoji katoličko groblje u Konjdocu. Obitelj Cvitanovića je iz Varvare, Paponje su došle iz Lipna u Hercgovini kao i Brkići. Lovrići su iz Varvare, Korde iz Grljevića, a Kraljevići iz Kočerina. Neke od tih obitelji su s vremenom odselile.
Rumboci su od davnine pripadali župi Šćit i sve do polovice ovog stoljeća nikomu nije ni padalo na pamet da bi u tom selu trebalo graditi crkvu ili osnivati župu. Iz Rumboka se razmjerno brzo stizalo na Šćit do crkve, pogotovo ako se krene prijekim putem, preko livada. Bilo je međutim već 1943. godine govora o gradnji crkve u Rumbocima. Tom mišlju bavili su se Rumbočani – pokojni Šimun Džolan, nekoć franjevački klerik, i fra Anđeo Žutić. Kad je već bila izgorjela crkva na Šćitu, pomišljalo se da bi nova mogla biti i u Rumbocima, a mogla bi se možda osnovati i posebna župa. Tada je to još bio luksuz.
Kad se 1947. gradio zadružni dom u Rumbocima, ljudima je palo na pamet da bi se on, “kad ovo prođe” mogao pretvoriti u neki koristan objekt, možda u župni stan ili stan za časne sestre, odnosno da bi seljani mogli sebi sagraditi i crkvu kad su u stanju sagraditi dom.
I “okorjeli Rumbočak” dr. fra Kazimir Ivić bavio se mišlju o gradnji crkve u Rumbocima, moleći Nikolu Džolana da dio zemlje koje je kupovao za svoga sina ustupi samostanu na Šćitu, kako bi je on kupio za buduću crkvu. Bilo je to zato što se govorilo o gradnji brane i potapanju Rame što će dovesti do vrlo komplicirane situacije, jer će sela biti odvojena od župne crkve na Šćitu.
Kad se počela dizati brana za umjetno jezeru u gornjoj Rami, pokazalo se kako će žiteljima mnogih sela biti vrlo teško dolaziti na misu na Šćit. Više se neće moći ići poprijeko, nego samo cestom okolo, i to pod uvjetom da se Šćit nasipom spoji s ostalim dijelom kopna i da ne ostane otok u novom jezeru. Rumbočani su razgovarali o gradnji crkve u svome selu, a neki, posebno dijecezanski svećenici, nagovarali si ih da osnivaju župu. I neki fratri Rumbočani rado bi vidjeli župu u Rumbocima pod uvjetom da ona bude povjerena fratrima. Tako dr. fra Eduard Žilić u izvještaju za provincijski Kapitul 2. srpnja 1970. godine piše kako su Rumbočani pokretali više puta pitanja osnivanja župe. On piše:
“Nova morfologija uvjetovana novim jezerom učinila je neka sela udaljenijim od župne crkve, posebno sela: Rumboke, Zahum, Varvaru, Konjdolac, i donekle Jakliće”. Nadalje piše kako je bilo “živog nastojanja sa strane prozorskog župnika, da se na brzinu pristupi odcijepljenju tih sela, formiranju nove župe i izgradnji nove župne crkve za ta nova naselja u selu Rumboci”. Držani su razni sastanci fratara i župljana i rješavan je problem sela koja su potapanjem Rame dovedena do neugodne situacije.
Kad je u Ramu dolazio nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada 1968. godine na proslavu 500 obljetnice dolaska franjevaca u Ramu, fra Eduard Žilić ga je vodio po Rumbocima i pokazivao mu teren uvjeravajući ga kako je potrebno osnovati novu župu i, radi povijesne vezanosti i cjeline, povjeriti je franjevcima. Nadbiskup je to prihvatio te je na konzistorijalnoj sjednici 8. ožujka 1969. godine odlučeno da se osnuje župa Rumboci i trajno se povjeri franjevcima. O ovom se vodila duga korespondencija između fra Eduarda i Nadbiskupskog ordinarijata, dok konačno u Vrhbosni nije objavljeno kako je “Dekretom Nadbiskupskog Ordinarijata Vrhbosanskog br. 804. od 15. 3. osnovana u ramskoj dekaniji župa Rumboci. Nova župa je odcijepljena od starodrevne župe Rama – Šćit, te obuhvaća sela: Rumboci, Družinovići, Zahum, Varvara, Lokve, Konjdolac, Dašnik, Zvirnjača. Zaštitnik je župe sv. Franjo Asiški. Potreba osnutka nove župe posebno se osjetila poslije izgradnje ramske hidrocentrale i stvaranja umjetnog jezera u čitavoj dolini Rame, čime su veze gore spomenutih naselja s crkvom u Šćitu bitno otežane.
Župa je na temelju ugovora između Nadbiskupskog ordinarijata i Franjevačke provincije Bosne Srebrene povjerena trajno, ad nutum sanctae Sedis, Franjevačkom redu.”
Ugovor između Ordinarijata i Provincijalata potpisan je 15. ožujka 1971. godine, a za prvog župnika postavljen je 6. svibnja 1971. fra Tihomir Salapić, dok je fra Andrija Cvitanović postavljen za duhovnog pomoćnika. Već 1. lipnja određuje novi župnik da će se sva krštenja i vjenčanja obavljati u župi Rumboci, a ne na Šćitu kao dotada.
Župnik i župni vikar jedno su vrijeme stanovali u samostanu na Šćitu, ali su, kako se vidi iz knjige župnih naredaba, od 18. srpnja 1971. počeli “stanovati u novoj kući Nikolice Džolana”. Župnik je 18. listopada 1971. obavijestio Skupštinu općine Prozor da je “rimokatolički župni ured u Rumbocima otvorio salu za vršenje vjerskih obreda u kući Nikole Džolana”. Ubrzo je uz dopuštenje Nadbiskupskog ordinarijata od 22. srpnja 1971. godine otvorena i kapelica u kojoj se slavila misa i čuvala presveta euharistija. I vjeronauk se više nije održavao u kući Ivana Baketarića, kao dotada, nego u kući gdje su stanovali župnik i župni vikar.
Ubrzo je župnik morao napustiti ovu kuću, kako se vidi iz župnih naredaba od 19. studenog 1972. godine, pa više nije bilo rane mise u kapelici, nije se održavao vjeronauk, dok je župnik fra Tihomir stanovao u kući starog Nikole Džlana, a kapelan fra Juro Piljić, koji je u međuvremenu zamijenio fra Andriju Cvitanovića, stanovao je u samostanu. Rana misa govori se opet na groblju, gdje se od početka služila pučka misa.
Na Božić 1971. godine uz najavu za blagoslov kuća, župnik je najavio upis sve čeljadi te je 1972. godine savjesno napravljeno “Stanje duša”: uzeti su podaci iz šćitskih matica, nadopunjeni popisom za vrijeme blagoslova kuća i napravljen je dosta pouzdan popis svih župljana. Kad je napravljena knjiga stanja duša 1972. godine u župi je bilo 444 domaćinstva s 2.703 stanovnika ili po selima:
Rumboci 282 domaćinstva 1846 duša
Konjdolac 29 domaćinstva 147 duša
Varvara 40 domaćinstva 216 duša
Zvirnjača 93 domaćinstva 494 duša
Fra Eduard Žilić naručio je idejni plan i maketu za crkvu i župne prostorije u Rumbocima od profesora Juraja Najharda. Nažalost, ovaj plan nije prihvaćen jer je smatran luksuznim i neodgovarajućim za ramsku situaciju. Kad danas pogledamo maketu toga zdanja, možemo samo požaliti.
Gdje graditi crkvu? To je bilo teško pitanje koje je izazvalo žučne rasprave i uznemirenost. Svatko je natezao na svoju stranu i gledao svoj interes i pogodnost. Još je fra Kazimir Ivić smatrao da bi crkvu trebalo graditi kod kuće Nikole Džolana Starog, a blizina škole pogodovala je ovom izboru jer bi djeca lakše dolazila na vjeronauk, posebno ona iz Jaklića. Kad se odlučivalo o lokaciji crkve, ovaj se položaj nije spominjao. Kao najpodesnija smatrana je lokacija na Dubu gdje Baketarići imaju zemlju. Ondje je još fra Eduard Žilić dao drobiti pijesak i tu je mislio smjestiti Najhardovu crkvu. Zapadna strana sela zahtijevala je da se crkva locira kod Fofića, jer je Andrija Fofić obećavao dati badava jednu njivu. Sljedeća lokacija trebala je biti ispod Ćukovih kuća uz cestu, ali se tražilo mnogo novca za otkup zemljišta. Konačno je izabran sadašnji smještaj jer su Jozo Petrović Seljankić, Marijan Iličić i njegova tetka Topa poklonili za crkvu dvije njive jednu do druge, da se može smjestiti kuća i crkva, i ostati dovoljno prostora za park i vrt.
Župnik je zatražio od općine građevinsku dozvolu 16. kolovoza 1972. godine i dobio je već l. rujna iste godine. Plan je izradio ing. arh. Mišo Subotić, statiku proračunao ing. Slavo Malkin, interijer prof. Zlatko Ugljen, dok je grijanje projektirao ing. Marko Kakariđi, a prihvatile su ga komisije Provicnijalata i Ordinarijata. Radove je izvodilo G. P. “Izgradnja” iz Konjica. Župnik je izvijestio općinu 25. rujna 1972. da će “u roku od osam dana početi radovi na izgradnji nove crkve i župne kuće”, a već 24. rujna rekao je vjernicima: “Moglo bi se reći da su radovi na gradnji naše crkve i kuće počeli. Hvala Bogu! U srijedu će doći buldožer – počinje iskop temelja kao i izgradnja pristupnog puta”. Pozvani su mladići i djevojke da pomognu i da se spremi podzida i osigura pristup na cestu. Župnik oglašava pod misom 1. listopada 1972. godine: “Pogođeni su radovi. Početak radova u ponedjeljak”.
Zimi se ponešto radilo, ali pravi su radovi počeli početkom ožujka 1973. godine. Na Ilindan iste godine bio je blagoslov temelja uz prisutnost brojnih vjernika koji su slavili do kasno u noć. Tada je kuća bila gotovo pod krovom, a i na crkvi se radilo već na krovištu. Kum je bio Andrija Burečić.
Narod je velikodušno davao svoje priloge za gradnju crkve, župnik je savjesno bilježio koliko je tko dao i o tome izvještavao redovito svake nedjelje. Kao zanimljivost navodimo da su župljani na početku počeli skupljati novac bez dopuštenja državnih vlasti, pa kad su skupili priličnu svotu, došao je predstavnik vlasti i upozorio ih na nezakonitost robnok potkupa. Skupljači su preko noći povratili novac darivaocima jer su im davali priznanice pa su znali koliko je tko dao. Kasnije je skupljanje legalizirano. Nešto je pomogao i Caritas. Zanimljiv je slučaj Ivana Baketarića koji je sav novac skupljen na daći svoje žene (687.000 dinara) dao za gradnju crkve.
Crkva je položena u pravcu sjeverBjug, a njezin vanjski izgled promatran od jezera vrlo je ugodan jer se vidi velika staklena fasada i veza s kućom. Sa sjeverne je strane ukopana u zemlju tako da njezin izgled s ceste daje utisak kao da se nekako “šćućurila” ispod podzide. Predviđeno je da u crkvu može stati do 1200 osoba, crkva ima 224 m2 površine te kor od 105 m2. Pročelje je široko 24 m. U sastavu crkve nalazi se vjeronaučna dvorana od 48 m2 kod ulaza u crkvu s jedne strane, dok se s druge strane ulaza nalazi jedna prostorija od 18 m2. Toranj je visok 27 metara. Na crkvi su četvora vrata: glavna na pročelju, po jedna sa strane i jedna na sakristiji.
Župna kuća je rađena za dva svećenika, te je ostavljeno nekoliko manjih soba za goste. Podrum je ispod cijele kuće. Postoji centralno grijanje za kuću i crkvu. Pred kućom i crkvom je dvorište koje je brzo uređeno. Iznad kuće je predviđeno parkiralište, a pored je vrt.
Fa Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
