Smrt fra Ante Ravlića

Smrt fra Ante Ravlića

Dok su se braća smjenjivala, na Šćitu je 18. svibnja 1948. godine umro zlatomisnik fra Anto Ravlić. Fra Anto je rođen u Ripcima 8. siječnja 1874. godine. Obitelj Ravlića doselila je iz Sinjske krajine, gdje se zvala Bogetići, ali su ih po nekoj velikoj livadi zvanoj Ravne prozvali Ravnići, što je prešlo u Ravlići. Ta obitelj potječe iz Kozica u Imotskoj krajini, odakle se šestero braće razišlo po Bosni i Hercegovini (Bijelo Polje, Ljubuški, Trnovci, odnosno Papratno, Kraljeva Sutjeska, Derventa). Dvojica su došla u Ripce i bili u službi kadije Muftića. Jedan od potomaka Ravlića prozvan je Breša pa se obitelj zvala i Brešići. Kako je jedan od Ravlića, Mijo (H 1905.) bio kovač, obitelj se zvala i Tufekčići.

Fra Anto je prvo školovanje stekao kod fratara na Šćitu, a potom otišao u Guču Goru, gdje se školovao do novicijata koji je završio u Fojnici. Nakon zavjeta 13. kolovoza 1890. odlazi na školovanje iz filozofije u Plehan, te Petrićevac, a teologiju uči u Livnu i Pečuhu, gdje se svečano zavjetovao 14. kolovoza 1893., a 13. lipnja 1896. godine zaređen je za svećenika u Pečuhu.

Fra Anto je nakon ređenja došao za vikara i kapelana na Šćit, gdje je bio i učitelj u pučkoj školi, a iza toga je otišao za gimnazijskog predavača u Guču Goru i za vikara u tom samostanu. Kad je 1898. došlo do reforme među bosanskim franjevcima i kad su neki franjevci napustili red i otišli u svjetovne svećenike, fra Anto je s fra Anđelom Franjićem okupio đake oko sebe, ulijevao im nadu i sačuvao ih za provinciju. Kad je gimnazija preseljena u Visoko, preselio je tamo i fra Anto, gdje je ostao do 1904. godine, a potom je došao za župnika na Uzdol. Nakon tri godine postao je župnikom na Gračacu. On je četiri puta bio župnik u Gračacu, a dva puta je župnikovao u Doljanima, odakle je 1947. godine kao zlatomisnik, umoran i iscrpljen, došao u samostan na Šćitu, gdje je još uvijek pokušavao držati svoje uobičajene dnevne navike.

Fra Anto je tri puta bio predsjednik ramske rezidencije, ali su ga fratri i svijet uvijek zvali gvardijanom. Još 1897. godine zalagao se oko nabavke zvo­na. Zavolio je zvona kao i ramski puk pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata uložio svu svoju vještinu da ih spasi i – uspio je ne samo na Šćitu ne­go u cijeloj Rami. Za vrijeme gvardijanstva od 1910. do 1919. planirao je i počeo gradnju samostana 1914. godine. Prema proračunu spremio je no­vac, ali su ratne prilike i odluka da se samostan gradi od tesane munjike krive što je jedva uspio ozidati vanjske zidove. Proživio je dva svjetska rata i pod oba je nastojao sačuvati ramski svijet i vjeru u njemu. U najtežim tre­nu­ci­ma sačuvao je razboritost i mir, što je i na svijet prenosio. Dok je bio žup­nik na Gračacu, doživio je pustošenje i otimanje svega što je nekad imao. Fra Kazimir primjećuje: “Sjećajući se svega kroz zadnjih 40 godina bio bi ponekad tužan, a onda bi se po svom starom običaju katkada glasno na­s­­mij­ao, da istakne da je još ipak živ”.[1] Stari se fratar nije dao tako lako po­me­sti. Fra Anto je pokopan u ripačkom groblju među braćom franjevcima.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  K. Ivić, Bilješke, str. 389.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing