Stanovi na Zlopolju

Idući od Bunara sjeveroistočno, u razmaku od po sata pješačkog hoda, dolazimo do druge prostrane uvale na kojoj se nalaze hercegovački stanovi; to je Zlopolje. I u toj velikoj uvali ima mnogo manjih i većih dolaca, ali pored njih ima i vrlo prostranih i dubokih vrtača. Zlopolje obuhvaća svu sjeveroistočnu stranu centralnog dijela Ljubuše planine. Sa sjeveroistoka i sa cijele sjeverne strane ograničava ga greben Lisac, od zapada Marića Gradac, od jugozapada Veliki Oprav, a prema jugu i jugoistoku omeđuju ga manji i niži grebeni koji se nešto uzdižu iznad uvale. Ti grebeni razdvajaju uvalu od kosa koje se u blagom padu spuštaju prema Trebiševu. Cijelo Zlopolje nagnuto je od sjevera prema jugu. Manjim grebenima i glavicama, razbacanim po cijelom ovom položaju, razdijeljeno je Zlopolje u nekoliko manjih zasebnih polja po kojima se nalaze ziratna zemljišta nastanjenih planinara. U ravnijim položajima, gdje su deblje naslage zemlje, zasijana su žita, krumpir i kupus. Neravni i strmi položaji koji su više kameniti i sa tanjom oranicom ostavljeni su pod travom za košnju ili za pašu. Najviša tačka ovoga polja nalazi se ispod grebena Lisca 1627 m nad morem, a najniža točka je na mjestu gdje se nalazi groblje planinara 1304 m. Među žitima prevlađuje ječam, manje ima raži; od drugih usjeva ima najviše krumpira.

Na ovom položaju nemaju nigdje žive vode ali imaju nekoliko lokava. Najveće su im lokve Selakuše (specijalna karta označava ih kao Trolokve) što se nalaze sjeverozapadno od Zlopolja pod visom Visočicom. Kao i sva ostala planina Ljubuša, odnosno kao i ostali položaji na ovoj planini, Zlopolje je pripadalo begovima Kopčićima. Kada je 1896. godine provođena gruntovnica u ovome kraju, tada su kmetovi izjavili da zemlja koju oni drže i obrađuju, nije kmetoprava Kopčića, nogo da je državno zemljište. Za vrijeme austrijske uprave vodio se je spor zbog toga. I kao što seje obično dešavalo, kada seje radilo o pravu države i privatnih posjednika radi prisvajanja nekog zemljišta, i ovdje je pretegla strana države, tim više što su svi tadanji držaoci i obrađivači Zlopolja odbili da priznaju kmetopravo begovima Kopčićima. Oni su izjavili da je zemljište državno. Tako je Zlopolje, mimo ostale položaje na Ljubuši, uneseno u zemljišne knjige kao državno zemljište. Međutim to stanje nije danas povoljno po planinare na ovom položaju. Pošto je zemljište ubilježeno kao državno, ono nije poslije ukidanja kmetstva pripalo njima nego i dalje ostalo u vlasti države. Svi njihovi zirati koje oni drže već toliko stotina godina smatraju se kao uzurpirano državno zemljište. Oni su doduše te svoje uzurpacije veoma proširili na račun općih paša, ali još nisu uspjeli da im država prizna u vlastiti posjed to što su ranije kao i kasnije prihvatili u ograde. Bez obzira na to jedni ta svoja ziratna zemljišta prodaju, a drugi kupuju. Učinili su ih dakle predmetom javnog trgovanja, ne vodeći računa o tome da li će državne vlasti sve te kupovine i izmjene u posjedu konačno odobriti.

Stanove na Zlopolju imaju: Veljko Sivrić Ivanov iz Međugorja, srez ljubuški. On je stalno nastanjen na planini, pa ima osim stana od kamena izgrađenu kuću za stanovanje i pojatu. Pilip Sivrić Nikolin iz Međugorja i Ivan Raspudić pok. Ante iz Dobrog Sela, također su stalno nastanjeni na planini. Stanove imaju još Frano Primorac Miškov iz Čitluka i Ante Prskalo pok. Martina iz Gradnića (srez Mostar), Martin Miletić pok. Ivana, Ante Miletić, Martin Raspudić pok. Vrane, Šimun Šaravanja pok. Nikole, Ivan Šaravanja pok. Nikole, Pavao Šaravanja i Grga Šaravanja pok. Nikole, svi iz sela Lipna, sreza mostarskog.

Iz Dobrog Sela (srez mostarski) na ovom položaju su Jakov Miletić pok. Pere, Jure Miletić pok. Ivana, Mijat Brkić pok. Nikole, Nikola Šaravanja, Mate Šaravanja, Grga Raspudić pok. Joze i Šimun Bevanda. Zlopolju pripada također položaj ispod najvišeg vrha Ljubuše na kome su nastanjeni Ivan Bohovac pok. Ante, Ivan Revenić i Marijan Revenić, svi iz Goranaca srez Mostar. Zatim pod Vaboč šumom ima jedan udaljen stan koji je zapravo izvan Zlopolja, ali imaju svoje zirate i pravo paše u Zlopolju. Pavao Miletić i Nikola Miloš iz Dobrog Sela. Svi navedeni planinari imaju osim stanova na tom položaju svoje zirate i pojate. Osim onih koje sam naprijed spomenuo da ostaju i preko cijele zime, ostali ostanu na planini sa krupnom stokom samo dok ne potroše sakupljenu stočnu hranu.

Putovanje iz njihovih sela na ovu planinu je različno prema tome iz koga sela dolaze. Iz Međugorja, Gradnića i Dobrog Sela idu cestom prema Mostaru do Čula, odatle okrenu sjeverozapadu pored Mostarskog Blata na han Zaovnicu, zatim na Polog, Grabovu Dragu preko Malih Bila na Bogodo i odatle okrenu na Ladinu i Pavlovu Jelu pa kroz Rosnu Poljanu na Klanac, zatim na Bare, Mučinovac preko Svinjače na Omrčenicu i Podić i odatle uz Ljubušu na Zlopolje. Oni iz Lipna idu najprije prema Buhovu odatle na Lišticu pa na Gornji Crnjač, zatim kroz Crnjački Gvozd na Rakitno i pređu ga cijelog u pravcu sjevera, odatle dolaze na Svinjaču i sa Svinjače istim putem kao i prvi. S planine povrate istim putevima najprije pobravičarsku stoku a djelomično i svoju vlastitu sitnu stoku. Krupnu stoku zadrže i preko zime na planini dok ne potroše sakupljenu hranu.