Stoljetni mlin još prkosi zubu vremena
Put nas sasvim slučajno odvodi u Podgrađe u blizini Uskoplja. Mjesto je to koje se najvjerojatnije razvilo u predosmanlijsko doba, a naziv mu je došao jer se smjestilo podno ilirske gradine Sutine. Međutim, naša današnja priča vezana je za nekoliko njegovih rječica od kojih je najveća Voljišnica.
Upravo na jednoj manjoj nas je dočekao stoljetni mlin koji još uvijek prkosi zubu vremena. Prvo što primjećujemo je stari način gradnje kakav možemo vidjeti i u Rami. U mjestu okupanom suncem, ispred mlina nas dočekuju Ivica i Slavka Mikulić, a Ivica nam uz srdačan doček pojašnjava: “Sada ste u zaseoku Mikulići, sve ove kuće što vidite su Mikulići, a kako je prije bilo tih mlinova, mi smo dobili i nadimak, pa nas nazivaju i Mlinarima.”
Foto: Ivica Mikulić ispred mlina
Mlin u Ivičinom vlasništvu još uvijek radi i melje kako se radilo još prije stotinu godina, ali kako nam Ivica kaže, domaćeg žita gotovo više i nema. Ljudi danas uglavnom donose pšenicu, ječam, heljdu ili kukuruz za pripravu pure. Ivica na svom mlinu u posljednje vrijeme najviše melje za stočnu hranu, a pitamo ga da nam usporedi koliko posla ima danas, a koliko je imao prije deset, dvadeset i više godina.
Nekada vagon žita, danas tonu godišnje
“Nekada davno sam znao samljeti vagon žita, desetine tona, a danas u godinu dana sameljem možda tonu, ako i toliko. Nekome meljem za stočnu hranu, a nekome za kruh. Za domaću hranu ljudi najviše donose baš pšenicu, heljdu i kukuruz. Najviše mi u mlin donose ljudi iz sela, a zatim iz susjednih sela i Bugojna. Ponekad dođu, evo upravo iz Prozor-Rame”, govori nam Ivica.
Molimo Ivicu da nam za potrebe snimanja pokrene mlin, a Slavka i on ubacuju malo kukuruza, pa nas Ivica odvodi iza navrnuti vodu na mlin. Obavezan dio razgovora jesu poznanstva koja Ivica ima u Prozor-Rami, pa međusobno ispitujemo jedni druge imamo li zajedničke poznanike.
Klasični mlin, koji je sve ove godine ostao isti, radio na istom principu, a uglavnom se podere ili istroši kamen i on se zamijeni. Pitamo Ivicu i Slavku imaju li djece, pomažu li im u održavanju mlina, a oni kažu da imaju četvero djece, ali ne žive tu. Najstariji sin je u Bugojnu, mlađi u Zagrebu, dok su im dvije kćeri s obitelji u Njemačkoj i Austriji.
“Nas dvoje smo sada sami ovdje. Baš prošle godine nam je bio mlađi sin iz Zagreba, on zna raditi oko mlina, pa je zamijenio kamen i kolo. Ne znam tko bi se mogao malo zainteresirati da preuzme brigu o mlinu, možda ovaj mlađi sin iz Zagreba. Dolazi tu, popravlja mlin, a volio bi na gornjem katu objekta napraviti smještaj u kojem se može boraviti”, kaže nam Ivica.
Razgovor nastavljamo o nešto ozbiljnijoj temi i raspravi o mogućnosti obnove stoljetnog mlina, pa pitamo Ivicu je li tražio od nekog pomoć, a on nam kaže: “Jednom prilikom smo se obratili Općini Gornji Vakuf – Uskoplje i tražili pomoć za obnovu mlina, međutim dobili smo odgovor da u tom periodu nitko nije dobio sredstva za obnovu objekata kao što su stari mlinovi. Više nisam ni pitao, a kada uzmem u obzir svoje godine i ostalo, ne znam da li bih dobio donaciju. Sredstava nemamo sami da obnavljamo, s mirovinom koju imam.”
Spas od zaborava
Ivica je inače mirovinu zaradio kao vozač, dok je Slavka bila domaćica i odgajala djecu. Proputovao je cijelu Europu, a pomalo u šali nam Slavka i on pričaju o danima kada su se bavili poslom nadaleko poznatim u BiH, a to je kupus. Najviše su ga prodavali u Splitu, a eto i u susjednoj Rami. Djeca su im pomagala, zajedno bi u kamion natovarili tri ili četiri tone i polako krenuli na put.
Ivica nam pomalo sjetno i razmišljajući o svom mlinu kaže: “Nismo čuli za neke projekte u općini, a nije nam nitko ni dolazio do mlina da vidi što i kako bi se moglo uraditi. Mada, tu su već mlinovi na struju, posebno ovi koji imaju stoku, oni si pribave takve za svoj posao. Sve to polako preuzima ovaj naš stari način.”
Zaista se nadamo da će Ivičin mlađi sin nastaviti raditi na mlinu i da Ivica neće biti taj koji će uskoro svoj mlin ispratiti u zaborav. Odlazimo s mišlju da je šteta da nam posljednji mlinovi i vodenice tek tako nestaju. Bez da nešto po pitanju konzervacije svi zajedno uradimo, u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine.
Ivica će vjerujemo još i dalje svoj mlin paziti kao peto dijete, a stari mlin će prkositi zubu vremena. Jedan i drugi čekaju neke bolje dane i neku priliku, kada ćemo svi zajedno krenuti više brinuti o porijeklu, tradiciji i kulturi, o starim obrtima, jer nije moguće da je stara poznata izreka nastala tek tako, zbog ničega: “Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti”.
