Stradanje Hrvatske legije u talijanskoj vojsci na rijeci Donu 1942. godine (I. dio)

Piše: mr. sc. don Pavao Crnjac

U ovom prilogu govori se o pogibiji hrvatskih vojnika u talijanskoj vojsci ARMIR na rijeci Donu. Oni su bili u Hrvatskoj legiji „Lako prijevoznom zdrugu“ u sastavu Osme talijanske armije na Istočnom frontu 1942. godine. Najprije se želi utvrditi povijesni izvor. Zatim se raspravlja o talijanskoj okupaciji Hrvatske. Želi se iznijeti istina o formiranju „Lako prijevoznog zdruga“ u Trećoj zoni i novačenje vojnika u Rami, Hrvata i Bošnjaka, te prisilnoj suradnji s talijanskom vojskom.  Utvrđuje se put „Lakog prijevoznog zdruga“ na Istočni front. U središtu je bitka za Meškov (danas Meškovskaja) i nestanak „Lako prijevoznog zdruga. “Preživjeli vojnici Hrvatske legije odvedeni su u zarobljeništvo, a poslije toga KGB je od dobrovoljaca formirala dvije Jugoslavenske brigade u sastavu Crvene armije koje su došle na Beograd i uništene kod Čačka i na Srijemskom frontu.

1. Povijesni izvori

O ovoj teme donedavno se ništa nije pisalo, iz razumljivih razloga naše historiografije jer je bila jednostrana, crno – bijelo obojena. Tek poslije demokratskih promjena 1989. o tome je pisao Ivan Košutić: Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, zatim arhivist Milan Pojić: „Lako prijevozni zdrug Hrvatske legije“ u Časopisu za suvremenu povijest, 1999, i u novije vrijeme u ilustriranom časopisu „Husar“  2009. u feljtonu: „Lako prijevozni zdrug Hrvatske legije“, i najnovije monografija Amira Obhođaša: „Lako prijevozni zdrug hrvatske vojske“, Zagreb 2012. Tome se može dodati i dokumentarni film Pavla Crnjac: U potrazi za očevim grobom“, Zagreb 2012. Zanimljivo je da je i 1942. u vrijeme odlaska na  Istočni front o „Lako prijevoznom zdrugu“ vrlo malo pisano, jer odnosi s Italijom upravo zbog formiranja takvog puka nisu bili najbolji. Javnost je bila 1998. godine preko medija iznenađena da se u Rimu, na groblju Verano, nalazi 16 malih lijesova hrvatskih vojnika koji su otkopani u Singinu u blizini Millerova (Večernji list, 1.12.2008, str. 12-13). Važan je u svemu Dnevnik, „Lako prijevoznog zdruga“  koji je naknadno sastavio Cukon Grga prema zabilješkama, koje je vodio, a čuva se u Hrvatskom državnom arhivu: HR HDA 1450 mikrofilmski svitak D-2384(ZM 53b/264), snimci 329-358.

Što su talijanski povijesni izvori o tome pisali, malo je znano. Na dopis Ministarstvu za vojsku nijekalo se da je postojala ikakvo vojna jedinica iz NDH u sastavu Osme armije na Istočnom frontu. Posrijedi je bio, vjerojatno straha da ne bi morali plaćati ratnu odštetu, mirovinu potomcima i sl.. U novije vrijeme objavljena su brojna svjedočanstva o hrabrosti vojnika „Legione autotrasportabile Croata“. Tako Pietro Alagiani, vojni kapelan: Le mie prigioni nel paradiso sovietico“, Roma 1956, Bruno Cecchini: „Memorie di un Celoviek bersagliere“, Roma 2008, Bonardo don Agostino: „Angue sul Don“, episodi intimi di prigionia di un capellano  militare in Russia, Milano 2012. Nadalje Perin Giuseppe: „Russia 11 Dicembre 1942. In attesa della disfatta. Parlano protagonisti“, Milano 2013. Eugenio Corti: Cavallo rosso, roman, Milano 1983, 11 izdanja.  Becherelli Alberto: „Italia e Stato Indipendente Croato, 1941-1943“,  Roma 2012.

Internet stranica organizacije UNIRR, reduci di Russia, koje stalno donose brojna svjedočanstvo o tim događajima, pa čak i imena naši stradalih vojnika. (www.hptts://www. fronterussounirr.libero.it)

2. Talijanska okupacija Hrvatske u tri zone

Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH se nalazi se pod utjecajem dviju sila osovina: Njemačke i Italije, napose Italije od 18.5.1941. do 8. rujna 1943. godine. Njemačka i Italija postavile su demarkacijsku liniju, podjela utjecaja na NDH, koja je dijelila Hrvatsku na polovicu: crtom od Zagreba do Sarajeva. Hitler je tu podjelu zacrtao jednostrano 24. travnja 1941, koju je kasnije korigirao. (Boban, 1992:49). Obadvije velesile na prostoru Hrvatske balansiraju, i vladaju u stalno nekoj ravnoteži. Fašistička vlada Italije svoju zonu utjecaja podijelila u tri zone. Prema Rimskim ugovorima od 18. 5.1941. od tri dokumenta najvažniji je prvi i drugi. U provom se određuju granice između dviju država, u drugome stoje obveze demilitarizirane zone. Italija je nametnula Hrvatskoj podjelu od tri zone: Prva zona: Istra, Zadar, Kotor, otoci Cres, Lošinj i Palagruža, kao što je bilo u Rapallskim ugovorima iz 1924, priključuju se Talijanskom teritoriju. Druga zona obuhvaća morsku obalu od Novoga, Senja, Crikvenice, Karlobag, zatim od Omiša do Dubrovnika, otoke Brač, Hvar, Korčula, Split i Kaštele  gdje se ne smiju imati vojska niti graditi ratni objekti. Time je isključena hrvatska ratna mornarica. Treća zona najudaljenija od mora: Linija od Karlovca na Bihać, Prozor, Foča i Crnu Goru. U toj zoni može Hrvatska imati vojsku, ali u toj zoni je i najveća pobuna srpskog stanovništva koju predvode  partizani i četnici. No vlasti talijanske Druge armije donose odluku 13.8. 1942. da ponovo okupiraju treću zonu jer u njoj hrvatska vojska ne može kontrolirati pobunjenike: partizane i četnike. Sporazum je hrvatska strana prihvatila time da će civilnu vlast vršiti hrvatski povjerenik, a vojnu vlast talijanska vojska. (Becherelli, 2012: 109-110). Talijanska vojna vlast koristi takvo stanje pa vrši novačenje vojnika, zatim surađuje s četnicima na štetu Hrvata kao što je to bio zločin četnika nad Hrvatima u Rami od 6. do 12. listopada 1942.

3. Hrvatski legionari iz Rame.

Poglavnik Pavelić, nakon napada Njemačke na Sovjetski savez, poziva 2. srpnja 1941. u Hrvatskoj dobrovoljce u vojne formacije Wehrmachta. Formiraju se tri divizije: 369. divizija Legionari (još zvana i „Vražja“), 373. Divizija „Tiger“, i 392. divizija „Blau“. Dobrovoljci se uvježbavaju u Stockerau u Austriji. (Košutić 1992: 167). Nasuprot njemačkim ustupcima, Talijani traže za sebe slične ustupke to jest formiranje jedne pukovnije za sudjelovanje u njihovoj vojsci na istoku CSIR odnosno ARMIR. Hrvatsko vojno zapovjedništvo prihvaća zahtjev Talijana i 26. srpnja 1941. osniva „Laki prijevozni zdrug“. (Košutić 1992: 249).Glavni motiv je rodoljublje i borba protiv boljševizma. Naziv na talijanskom jeziku je: „Legione autotransportabile Croata di Legione Croata“. Središte Zdruga bilo je u Varaždinu gdje se nalazio stožer, jedna streljačka bojna s tri streljačke i jednom strojničkom satnijom, te satnija minobacača 81 mmm i jedna bitnica od 65 mm. Zdrug je jedno vrijeme vodio vojne  operacije u Pounju. Zatim se stacionirao u Varaždinu. Za komandanta imenovan je Egon Žitnik, potpukovnik zrakoplovstva.

Polovinu Zdruga činili su dragovoljci, a drugu polovicu bili su rezervisti (pričuvnici) pozvani na vježbe. Dobrovoljci su bili regrutirani u Trećoj i Drugoj zoni pod talijanskim utjecajem. Oni su bili rodoljubi i to se prenosilo i na rezerviste. (Obhođaš 2012:47). Iz područja Livna regrutirano je 70 vojnika. Iz područja Rame regrutirano je 10 vojnika: Stipan Crnjac (Donja Vast), Ivan Ćavar (Lug), Jurić Mato (Varvara), Jurić Niko (Ljubunci), Jurić Tomo (Družinovići), Ivo Križanac (Kućane), Sičaja Miško (Podbor), Mato Uložnik-Martić (Ploča), Zelić Franjo (Uzdol), Ahmet Zečić (Homatlije). (Brković 2014: 191-328). Među unovačenima našli su se i vojnici iz Senja o čemu svjedoči pločica pronađena kraj Meškova: Vjekoslava Ota Prpića, Loganac, Krivi Put kraj Senja. Ustroj Zdruga je završen 4. prosinca a 14. prosinca 1941. bilo je svečano postrojavanje pred poglavnikom Antom Pavelićem na Markovu trgu u Zagrebu. Prije odlaska u Italiju Zdrug je brojio 45 časnika, 70 dočasnika i 1100 domobrana, ukupno 1225 vojnika i 108 konja (Košutić, 1992:251). Zdrug je imao i Popunidbenu satniju ili Doknadnu satniju (Compagnia complemento) u Riva del Garda i Doknadnu satniju (Compagnia deposito) u Karlovcu. (Obhođaš 2012: 47-48).