• U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki
  • U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki

U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki

 

POSTATI ČOVJEK LJEPŠE JE NEGO POSTATI KRALJ (A. G. Matoš)

U spomen velikom čovjeku, „čovi“, fra Živku Petričeviću, Žiki

U subotu 19. prosinca 2020. na groblju u Ripcima ramski fratri i župljani ramskih župa Rama-Šćit, Rumboci, Prozor, Gračac i Uzdol oprostili su se od fra Živka (Jure) Petričevića, rođenog u Jaklićima 25. rujna 1935. koji je dva dana ranije, 17. prosinca 2020. umro u bolnici u Mostaru od trenutno prevladavajuće pandemijske bolesti Covid-19.

U oproštajnim govorima o njemu izricani su ponajviše biografski podatci iz službenih provincijskih i samostanskih evidencija. Rijetki su bili oni koji su o fra Živku rekli nešto više od suhoparnih životnih činjenica, nešto što je bilo izvan toga životnog protokola, a čime se tkao svakodnevni život.

Piše: Božo Mišura

Ovim kratkim osvrtom želi tome velikom čovjeku, „čovi“ kako su ga mnogi ocjenjivali, a povrh svega svome velikom prijatelju fra Živku Žiki reći jedno neizmjerno hvala za našu višegodišnju, rekao bih trajnu suradnju u dobrim i lošim okolnostima, za međusobno razumijevanje i za potporu i preporuke koje je davao za mene.

Ovaj osvrt neće se baviti njegovim svestranim djelovanjem u Provinciji, nego onim što je on činio za Ramu, svejedno gdje je i koju službu obnašao.

Ponajprije, želio bih reći da je fra Živko bio veliki graditelj. Za njegova gvardijanstva u šćitskome samostanu (1982-1991) započela je obnova Franjevačkog samostana u Šćitu i to ne samo u građevinskom, nego i u kulturnom i duhovnom smislu. Zapravo on je u tome vremenu stvorio uvjete da je samostan postao duhovno i kulturno i nacionalno središte Rame. Uz to, započinje gradnju područne crkve u Podboru, ali i veoma plodnu suradnju s likovnim umjetnicima koja će rezultirati respektabilnom zbirkom umjetničkih djela u samostanskoj galeriji. Posebno se radovao kontaktima s likovnim umjetnicima, svako donirano djelo primao je s radošću i zahvalnošću. Svima je slao pismene zahvale.

I ne samo to: poštivao je ramsku pučku tradiciju, posebno tradiciju štovanja Majke od milosti Gospe Ramske. U tu svrhu organizirao je 7. i 8. rujna 1987. veliku proslavu povodom 300.-te obljetnice selidbe fratara i naroda iz Rame u Sinj 1687. kojom prigodom je i odnesena čudotvorna slika Majke od milosti, koja će od toga vremena nositi ime Gospa Sinjska. Prvi put nakon 300 godina ta slika bit će ponovno donesena u Ramu. Tu veliku svečanost predvodio je zagrebački kardinal Franjo Kuharić. (vidjeti slike u:

https://www.facebook.com/media/set/?vanity=165896940440093&set=a.1041892732840505).

Nekoliko dana ranije, 4. i 5. rujna 1987., organiziran je i povijesno-teološki simpozij. Pod njegovim vodstvom snimljena je i video-kaseta o Rami.

U vremenu njegova ramskoga gvardijanstva započinju i demokratske promjene u bivšemu socijalističkom sustavu. Nije oklijevao. Bio je idejni začetnik podizanja spomenika poginulim Ramljacima u vrijeme četničkoga pokolja u Rami, u listopadu 1942. godine. U tome smislu, bio je dakle idejni začetnik podizanja Ramskog križa. Radi njegove realizacije proveo je javni natječaj za izbor prihvatljivog umjetničkog rješenja toga spomenika. Kada se pogledaju zapisnici sa sastanaka Odbora za izgradnju spomenika vidljivim postaje da su uz njega u svim tim etapama pripreme, odabira umjetnika i izgradnje spomenika i svega onoga što to djelo sa sobom nosi – od teksta do simbola – bili i druga dvojica ramskih fratara: fra Luka Markešić i fra Ljubo Lucić.

Godine 1991. proslava je 700.-te obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu, u Srebrenicu, 1291. Kao definitor i ekonom Provincije (1991-1997) zdušno sudjeluje u organizaciji i provedbi tog velebnog događaja pod naslovom Sedam stoljeća franjevaca u Bosni 1291-1991. Svečano misno slavlje u sarajevskoj Skenderiji predvodio je – kao i u Rami 1987. – zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. Proslava 700.-te obljetnice obilježena je u Rami 1. i 2. lipnja 1991. godine. Za simpozij u Rami u povodu proslave 700.-te obljetnice dolaska fratara u Bosnu, okupio je sve intelektualne snage Rame okupljene oko Matice hrvatske Rama kojoj je dao zadatak da organizira znanstveni skup na temu dolaska fratara u Bosnu i Hercegovinu. Popis pozvanih govori o Žikinoj otvorenosti prema ljudima i njihovim političkim stavovima. Fratri su se bojali da Ramljaci neće razumjet simpozij, međutim bilo je impresivno. Iz zapisa fra Mladena Lucića, koji s posebnim ushitom navodi osnovne činjenice, vidljiva je Žikina veličina. Matica hrvatska je naručila izradu spomen plakete koja je uručena zaslužnim ustanovama i pojedincima. Plaketu je izradio akademski kipar Mile Blažević, koji je autor i Ramskog križa. Kod istog autora fra Živko je naručio velebna brončana vrata, koja su realizirana u Ljevaonici Ujević, i danas krase crkvu u Sesvetskoj Sopnici. U realizaciji vrata zakazali su neki sponzori ali je to Žika riješio u tišini, bez galame, džentlmenski, tako da su svi bili zadovoljni.

 

Fra Živko je uspio u Ramu 1. i 2. lipnja 1991. dovesti LADO, hrvatski nacionalni profesionalni folklorni ansambl iz Zagreba, što je tada bio događaj prvorazrednog značenja. Lado je pjevao pod misom i održao koncert, bilo je puno svijeta. Žika je bio prezadovoljan brojnošću svijeta, posebno mladih, i kvalitetom. Za postavljanje bine uspio je od ondašnjih općinskih vlasti dobiti besplatno 60 m3 drvene građe.

Slučajno ili ne, ali sreli smo se u Sarajevu nakon završetka rata, on kao voditelj obnove u ratu porušene Franjevačke teologije u Neđarićima (1996-1997) i ja kao tajnik Vlade Bosne i Hercegovine. Zajedno smo radili na realizaciji jedne donacije za obnovu zgrade Teologije. Zahvaljujući razumijevanju ondašnjih funkcionara u Vladi BiH donacija je uspješno realizirana. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje od 1997. do 2009. gradi župnu crkvu i samostan u Sesvetskoj Sopnici.

I što reći o njemu kao čovjeku, kao osobi s kojom sam proveo dosta vremena. Zadnji put posjetio sam ga ljetos u šćitskome samostanu. Kao i uvijek bio je raspoložen. Interesirale su ga mnoge stvari. Telefonski smo se čuli dok je bio u bolnici u Mostaru.

Oni koji su ga poznavali i susretali znali su reći, kao npr. fra Stjepan Pavić, da je Žiku uvijek kad bi bio kod njega doživio kao radosna i dobra čovjeka, i svaki susret s njim bio je okupan radošću i dobrotom. Bio je „čovo“, kako oslovljavamo ljude od akcije, i uvijek je nastojao uključiti sto više ljudi, nitko mu nije smetao, imao je srce veliko k’o sepet.

Poznato je da su se na samostanskom balkonu u Rami vodile zdrave i konstruktivne rasprave i da su se tu rađale mnoge ideje koje su i realizirane. Znao je Žika vješto potaknut raspravu pa se onda izgubiti da ne smeta. Balkon je bio svojevrsni forum, na njemu su se generacije ramskih fratara uključivale u kulturni, socijalni i duhovni život Rame, čak je jedan fratar obećao napisati esej o balkonu i događanjima na njemu, pa ga i ovim putem pozivam da to napravi. Danas taj balkon djeluje tužno i napušteno, radi uspomene na fra Živka trebalo bi ga revitalizirati.

Naravno, nismo mi svi voljeni od svih. Pa tako ni fra Živko. Bilo je čak i onih koji su ga mrzili. Čak i među njegovom subraćom. Veoma često i ne znajući zašto. Mislim da bi se za takve moglo primijeniti riječi lorda Chesterfielda: „Ljudi mrze one koji u njima bude osjećaj niže vrijednosti“. A Žika je svojim upornim i uspješnim radom izazivao zavist s kojim se neki nisu znali nositi pa su je pretvarali u mržnju. Međutim, on se s time znao nositi pa je lakše savlađivao te nedostatke komunikacije. Pretpostavljajući tome onu narodnu poslovicu: „Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kad se uhvate za glavu!“

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing