Vijest o izgradnji brane
Dirljive su riječi fra Kazimira Ivića na vijest o natječaju za izgradnju brane na rijeci Rami u Kovačevu Polju. On piše:
“Dne 4. XII. 1963. Danas sam vidio prvi puta raspisan konkurs za izgradnju brane 98 m visoke na Rami. Malo sam se zamislio. Nesretna Rama. Toliko ju je zala trlo za turske uprave, a nije se za nju nitko brinuo ni za Austro‑Ugarske ni Jugoslavije. Drugi svjetski rat dao joj je od sebe zla, što god je mogao više. Uz običnu ratnu bijedu došla je na Konjdolac i Zahum velika pogibija 25. V. 1942. Crkva, knjižnica i sve crkveno spaljeno je 13. VII. 1942. godine. Početkom listopada 1942. prošetali su se četnici Ramom i okolinom sve robeći, ubijajući i paleći.
Ostala je Rama pusta i bez odraslog stanovništva, samo je ostala sirotinja i nejačad s majkama. Pa opet Rama nije umrla. Iza 21 godine opet je u njoj bilo ljudi radnika i pjesme, obnavljao se život i kraj. Milota je bila gledati nove prostrane domove, voćnjake i odgojene šume. I slušati pjesmu života. Nije dakle (uspio) dušmanin u Rami zatrti klicu života. A kad je život nastao, eto se raspisuje natječaj, da se pravi velika brana, da se potopi Rama, da nestane Rame. Propast će Rama, ovaj divni kraj. Žalost! Šteta!”.
Fra Kazimir je volio i poznavao Ramu. I imao je pravo. Pričalo se tako kako je Rama nekomu smetala kao kraj nepodesan za prilagodbu na socijalizam, da u njoj ima previše katoličanstva i hrvatstva te ih treba raseliti. Još negdje 1947. godine kad je inžinjer Jaroslav Černi dolazio u Ramu gledati teren za buduće akumulacijsko jezero, rekao je navodno na balkonu samostana svojim suradnicima, misleći da ga drugi nisu čuli:
– Da mi je još sama ovo ustaško gnijezdo potopiti!
Nije li to razlog što je brana u Kovačevu Polju bila onoliko visoka?
Bilo je planirano da radovi na brani počnu 14. veljače 1964. godine, ali nisu počeli. Računalo se da će jezero imati 7.700.000 m3 vode. Već su postavljene oznake dokle će dopirati jezerska voda i konstatirano je da će dobar dio Šćita otići pod vodu!
Prozorska općina natezala se sa Sekretarijatom za financije u Sarajevu oko nadoknade štete od novog jezera. Općina je tražila 796.550.000, a Sekretarijat je to smanjivao za 170 milijuna. Pisalo se tada da sama strojarnica stoji tri milijarde. U 1965. godini mnogo se radilo u Kovačevu Polju, kod Marine pećine, na Lugu i Gračanici na tunelima, dovodnim uređajima i drugomu. Novinari su pričali bajke o najstabilnijem jezeru, čija je brana po veličini treća na svijetu i o bogatstvu koje će dati električna energija dobivena iz njega.
Šćit je već počeo osjećati “blagodati” novog jezera: teška vozila koja su vozila prema Kovačevu Polju tako su upropastila cestu od Prozora do Ometala, da autobus nije mogao voziti na Šćit!
Rijeka Rama odvraćena je 28. siječnja 1966. iz svoga korita posebnim tunelom da bi se mogla izgraditi brana.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
