Bitka za Prozor

Partizani su se našli u obruču u dolini Rame i Neretve. Sa svih strana su ih napadale razne vojske. Trebalo im je nekako naći izlaz. Preko Raduše nisu mogli prodrijeti, prema Vranici i središnjoj Bosni nisu se usudili pa su odlučili udariti preko Prozora. Partizani su napali Prozor 13. veljače 1943., ali uzalud. Sljedeću večer bila je velika priprema na Šćitu, pjesma i veselje, kad je jedan oficir Dalmatinac pokazao gvardijanu papir – naređenje na kojem je stajalo: “Danas Prozor mora pasti bez obzira na žrtve”.

Prozor je cijele noći napadan, borba je bila žestoka i ujutro 15. veljače partizani su zauzeli Prozor. Tako je Prozor razmjerno lako pao ili oslobođen. Talijanske jedinice koje su dovele četnike u Ramu grdno su platila svoj grijeh. Mnogo ih je poginulo u borbama, neki su pobijeni, a neki su dospjeli u zarobljeništvo te su upotrebljeni kao pomoćna snaga za nošenje ranjenika i ratne opreme. U Prozoru je dvanaest partizana čuvalo 650 zarobljenih talijanskih vojnika koji su se po danu krili u brdima, a navečer bi se vraćali na večeru. Nije im ni palo na pamet da bježe.^[1]

Iz osvojenog talijanskog gnijezda partizani su izvlačili zalihe: velike ko­lu­to­ve sira, kupusa, konzervi i svega ostaloga. Vladimir Dedijer piše kako su partizani od 15. do 21. veljače 1943. godine ubili “1.580 italijanskih voj­ni­ka i 25 oficira, a zarobljeno 965 vojnika i 18 oficira, među njima je­dan pukovnik i jedan potpukovnik”. K tome su im zarobili “17 topova, 16 tenkova, 139 lakih i 74 teška mitraljeza, 17 vagona hrane, 13 vagona topovske i bacačke municije, 1.700.000 puščanih metaka. Uništen je čitav 259. puk divizije Murđa, ne računajući podatke iz Jablanice.”^[2]

Zauzimanjem Prozora borbe nisu prestale, nego su se i dalje vodile na Draševu i na Makljenu, te niz Ramu i Neretvu. Sa sjevera su nadirali Nijemci i hrvatske jedinice, s juga također talijanske, četničke i hrvatske jedinice pa je prodor preko Prozora za partizane bio jedini izlaz. Uz borce, imali su sa sobom “preko 4.500 ranjenika i bolesnika”.^[3] Konačno su se partizani uz mnogo gubitaka izvukli iz Rame, ostaviviši za sobom pustoš i trbušni tifus. Ne samo u novom, nego i u starom samostanu bilo je sve puno partizanskih tifusara i ranjenika. Talijanska bomba srušila je pročelje samostana koje je zjapilo prazno. Oko samostana ostalo je mnogo grobova u koje su zakopani umrli ili poginuli partizani i strijeljani zarobljenici i civili. Na samostanskim vratima dugo je stajao natpisi “trbušni tifus” pa su kasnije mnogi s nepovjerenjem ulazili u samostan.

Rama je ponovno stradala u borbama. Ljudi su se raspršili bježeći da ne budu odvedeni kao vodiči ili kao nosači ranjenika i tifusara. Mnogi su ip­ak morali biti angažirani. Ali, što je najgore, tifus je s partizana prešao na ramski svijet i mnogo je ljudi bolovalo. Svećenik je morao stići svima ko­­ji su ga tražili, a to je bilo gotovo nemoguće dok je gvardijan bio sam. Kad su stigli fra Marijan i fra Franjo dali su se sva trojica na posao: treba­lo je obilaziti ne samo šćitsku nego i prozorsku i uzdolsku župu pa i Sola­ko­vu Kulu. Fra Franjo Žilić piše:

“Znali smo opremati bolesnike i po mus­li­­man­skim kućama”, jer su zbog nestašice prostora stanovali zajedno musli­­mani i katolici. “Bilo je toliko slučajeva da u pojedinim kućama nitko nije bio zdrav. Ljudski i humani osjećaj i bratska kršćanska ljubav dozvali su ne­­koga izvana da ih posluži. U tom je mnogo kršćana pokazalo herojske žr­t­ve i odvažnost. Znali smo dnevno opremiti i po nekoliko desetaka, po pe­de­set i više blesnika. Poći izjutra i vratiti se navečer, ukoliko se i to stigne!”^[4]

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  V. Dedijer, nav. dj., str. 662.

^[2] Isto, str. 652.

^[3]   Isto, str. 661.

^[4] Usp. F. Žilić, Ramensia, str. 149.