Drugi svjetski rat: Kako su Ramljaci prihvatili partizane?

Drugi svjetski rat: Kako su Ramljaci prihvatili partizane?

Partizani su se ramskom svijetu pokušali predstaviti kao oslobodioci i kao narodna vojska, ali Ramljak u partizanu nikad nije gledao vojnika, pogotovo ne onog narodnoga i svoga, jer mu je on pomutio miran tijek života, zapalio mu crkvu, pobio svećenike, pobio branitelje i odmah počeo nametati “porez za vojsku” koji je uzimao preko odbornika, domaćih ljudi, koje su pokušali uključiti u tzv. Narodnooslobodilačke odbore.

Uzalud su partizani tvrdili kako im je žao što su zapalili crkvu, dokazujući da su to morali učiniti, jer ih je na to prisilio “mitraljez s tornja”. Uzalud su govorili kako su morali ubiti gvardijana jer je “pucao na proletere i kad je uhvaćen, još uvijek je držao pušku u ruci”.[1] Upravo ta činjenica što je još uvijek držao pušku u ruci, ako je držao, govori koliko je bio nepriseban i koliko je slabo shvaćao situaciju. Da je imao neki skovani plan, mogao je uteći s ostalima!

Partizani zato nikad nisu bili prihvaćeni u Rami, u svoje redove nisu mogli privući gotovo ni jednoga Hrvata katolika iz Gornje Rame. U popisu “boraca oslobodilačkog rata i revolucije (1941B1942)” koji donosi N. Čehić, među 170 ramskih partizana samo ih je sedam Hrvata, a s područja šćitske općine samo jedan – Jure Milas.[2] Ako se uzme u obzir činjenica da se Mate Meštrović, kojega su kći Dobrila i sin Milenko kao partizani poginuli vrlo rano, već za vrijeme rata a posebno iza rata, distancirao od pokreta, onda se vidi kako je ramski hrvatski svijet prihvatio partizane.

Svećenik Đorđe Kalezić, vojni referent V. partizanske crnogorske NOU brigade, izvještava 10. listopada 1942. Vrhovni štab:

“Na katoličku malu i veliku Gospojinu, na katoličkom groblju kod Šćita, gdje je iskupljeno 1.000 do 2.000 duša uzeo sam učešća u nezvaničnom konferisanju sa narodom, objašnjavajući cilj naše borbe”. On nadalje piše: “Narod je oduševljen našom borbom i našim stavom o narodno-oslobodilačkoj borbi, ali jedino pravoslavni su velikosrpski nastrojeni i ne bi se protivili tamanjenju katolika i muslimana, samo da ostanu pravoslavni kao vladajući.” On ipak konstatira: “Skoro pola katoličkog svijeta na nas gleda sa nepovjerenjem”.[3] Ovaj čovjek je ipak morao priznati da “pola” Ramljaka gleda na partizane s nepovjerenjem.

Partizani su u Rami ostali omraženi ne samo tijekom rata nego još više poslije rata, kad su prvoborci, a još više oni koji su im se kasnije priključili, progonili ramski svijet, trpali ga u zatvore i zlostavljali na sve načine. Dugo iza rata govorilo se o Rami kao “ustaškom kraju” kojemu ne samo da se nije ništa pomagalo, nego ga se nastojalo uništiti i konačno – potopiti.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

 

[1]  N. Čehić, nav. dj., str. 266.

[2]  Usp. Isto, str. 315.-363.

[3]    Vojno­‑istorijski institut, broj kutije 759 f.1/Id 35.

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar