Drugi svjetski rat: O pokolju se nije smjelo govoriti
O četničkim razbojstvima u Rami pročulo se ubrzo nakon njihova odlaska u istočnu Hercegovinu. Ali za vrijeme rata bilo je takvih razbojstava odveć često da bi se samo o Rami govorilo. Nakon rata Rama je vrijedila dugo kao “ustaški kraj”, jer je u njoj dugo djelovala “ustaška milicija” Stjepana Sičaje, zvanog Gegan, i jer Rama nije prihvaćala partizanski socijalizam. U čitavoj zemlji javno se govorilo i osuđivalo “ustaške zločine i klanja Srba”, a ono što su Srbi – četnici napravili u Rami i drugim dijelovima zemlje, nije bilo uputno spominjati jer je to moglo štetiti “bratstvu i jedinstvu naših naroda”. Zato se uglavnom govorilo o “žrtvama fašizma” ili “žrtvama narodno-oslobodilačkog rata”. Ako bi se i spomenuo neki četnički zločin, njemu je neminovno uvijek trebalo dodati i ustaški. Inače se nije smjelo ni govoriti, a kamo li pisati što su radili četnici. Ni na grobu poginulih nije se smjelo napisati da su pokojnika ubili četnici! O podizanju zajedničkog spomenika stradalima nije se smjelo ni pomišljati.
Dok su na svakom koraku po Bosni i Hercegovini, a i cijeloj Jugoslaviji nicali spomenici “žrtvama ustaškog pokolja”, dok su se stavljali natpisi na svakoj jami koliko su Srba ustaše bacili u nju, o Rami je vladala šutnja. U neke jame u Hercegovini bacani su Hrvati, posebno oni koji su kao vojnici vraćeni od Dravograda, a nad nekima u koje su bacane uginule životinje, postavljen je natpis kako su ondje ustaše bacile Srbe.[1] O stradanju Hrvata u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Tek je sedamdesetih godina probijen zid šutnje, nakon što je o tome jednom prigodom javno govorio Branko Mikulić. Tada se mislilo i na podizanje spomenika stradalnicima, razgovarano je s akademskim kiparom Zdenkom Grgićem iz Sarajeva da napravi projekt spomenika, ali je i to zataškano. Tek je 14. listopada 1990. održana prva javna komemoracija četničkim i ostalim ratnim žrtvama na Šćitu. Pod koncelebriranom misom koju je predvodio tadašnji provincijal fra Luka Markešić, pročitana su imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći.[2] Ramski puk je mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho:
– Sad su spomenuli tvoga dida!
Tada je osnovan i odbor za podizanje spomenika žrtvama rata u Rami, usvojen je bio i projekt spomenika. Međutim, žrtvama onoga rata trebalo je pribrojiti žrtve i ovoga rata. Tako je nastao novi projekt, koji je izveden za vrijeme i nakon novih stradanja – ramski križ. Napravljen je i popis svih stradalnika, prošlog i ovog rata, ugraviranih u željezne spomen ploče poginulima.
Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća
[1] Usp. Donja Kukauša, u: Oslobođenje od 25. prosinca 1990., str. 5.
[2] Usp. Svjetlo riječi, br. 10., Sarajevo 1990., str. 15.
