Drugi svjetski rat: Sudbina fra Julijana Jurkovića

Drugi svjetski rat: Sudbina fra Julijana Jurkovića

Prema tvrdnji pobjednika, u Prozoru i na Šćitu partizani su imali “ukupno deset mrtvih” a hrvatska vojska “blizu 180 mrtvih i veliki broj ranjenih, te preko 40 zarobljenih”.[1]

Dan prije povlačenja opkoljenih u samostanu, izišao je iz samostana gvardijan fra Julijan Jurković. Partizani su ga uhvatili na Rosuljama. Fra Kazimir Ivić piše: “Pričalo se samo za Jurkovića da ga je neki Kopčićak primijetio i prokazao”.[2] Namik Čehić veli da je “prilikom hapšenja u fratarskom gaju još uvijek imao pušku u ruci”.[3] Ubili su ga pod misterioznim okolnostima, a za grob mu se nikad nije saznalo.

Fra Julijan je rođen 8. listopada 1899. godine u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Za svećenika je zaređen 1923. Bosna Srebrena iz 1942. godine donosi njegov nekrolog gdje, između ostaloga, stoji: “Svojim lijepim taktom sve je sebi privlačio, pa su ga i neprijatelji poštovali”. I dalje: “Prema izjavi samih partizana, pokopan je na Međugorju, jednoj uvali na cesti koja vodi sa Šćita u Prozor, kojih 3B4 km daleko od samostana”.[4] Ovo je vjerojatno pisao fra Vitomir Jeličić, jer je on bio urednik Bosne Srebrene, ali taj grob nikad nije pronađen.

U samostanu je ostao jedan ranjeni ustaša i kapelan fra Viktor Slišković koji je bio slab na nogama te se nije usudio bježati. On je ostao na Šćitu, slavio misu na groblju u Ripcima, dijelio sakramente i sklonio matice koje su bile potrebne za tekuće poslove u kuću Franje Tomića na Šćitu. Kad su četnici nakon tri mjeseca zapalili Šćit, izgorjele su i matice.

Partizani su od fra Viktora 14. srpnja 1942. godine dobili izjavu kako se “gvardijan sa ustašama i žandarima dogovorio o planu odbrane samo­sta­na”, kako je pred njim “bilo govora o zaposedanju tornja, ali donošenju ko­nač­ne odluke nisam prisustvovao”, te dodaje kako je upozorio gvardijana da to nije pametno. U zapisniku se tvrdi da se “vojnici nisu mogli rasporediti u zvoniku bez znanja gvardijana”, jer su dva dana prije napada gvardijan, ustaše i žandari odlučili “da se zaposednu tavan i tremovi, kako bi se mogla dati uspešna odbrana prema Šćitu”. I na zvonik su se smjestili “dve do tri noći pre dolaska partizana”, gdje su bili “dva ustaše i dva do tri žandarma, a u samostanu deset do petnaest što žandara što ustaša”.[5]

Zapisnik o fra Viktorovu saslušanju sastavljen je tako da se sva krivnja za paljenje crkve svali na gvardijana koji je “dopustio” vojnicima i “žandarmima” staviti mitraljez na toranj, a bila su zapravo samo dvojica ustaša s jednom zbrojovkom – strojnicom od dvadeset metaka. Trebalo je nekako naći razloge zašto je zapaljena crkva i krivnju prebaciti na uhvaćenog i već mrtvog gvardijana.

Teško je danas reći je li cilj partizana bio paljenje crkve. Politički im to nije išlo u prilog, što su kasnije mnogi priznali, ali su neprestano okrivljivali gvardijana.

Koliko je gvardijan kriv? Je li se mogao oduprijeti zahtjevima vojnika?[6] Je li gvardijan znao kakva vojska i s kakvim namjerama dolazi? Ne smijemo smetnuti s uma sve ono što se znalo o komunističkim zločinima u Rusiji i Španjolskoj, gdje su rušili crkve, ubijali svećenike, silovali časne sestre. Konačno, što je mogao učiniti u onakvoj situaciji? Sama činjenica što je gvardijan iskočio iz samostana onda kad je bilo najopasnije te lutao ne tražeći skloništa kod svojih vjernika, govori o njegovoj duševnoj pometenosti. Ono što je doživio bilo je za njega odveć veliki udarac a da bi mogao ostati i mirno čekati u zatvorenoj kući. Nije li se i on našao u sličnom položaju kao i fra Stjepan Matić tristo godina prije njega kad je vidio da ne može spriječiti katastrofu crkve, samostana, svećenika, đaka, boraca i cijele Rame? Odveć je to velik pritisak na dušu samo jednoga čovjeka.

Ako su partizani požurili da naprave zapisnik s fra Viktorom Sliškovi­ćem u kojemu se gvardijanu svaljuje na dušu “mitraljez na tornju”, zašto nisu napravili zapisnik o fra Juilijanovu saslušanju. Ili im se, možda, žurilo da ga što prije smaknu?

Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko­‑demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji. Crnogorski i srbijanski komunisti smatrali su, dakle, da treba ukloniti sve oficire, popove i činovnike. Tako su likvidirali i neke svoje stare članove partije, pa zašto ne i ovog fratra.

Kulturna tragedija

U petom požaru kroz svoju povijest stradala je ramska crkva, a s njom sakristija i knjižnica. Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine, slika “Sv. Ignacije izgoni đavle” iz Rubensove škole i druge vrijedne slike. Crkveno ruho je odneseno ili spaljeno. Propa­lo je desetak kaleža od kojih su dva bila filigranski radovi majstora Tome­ti­no­vića iz Jajca, a dva od fojničkih majstora Ostojića, kao i tri krasne pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, ma­tice pisane od 1781. godine bosančicom i latinicom, za koje je jedan mi­nis­tar­ski izaslanik govorio fra Kazimiru Iviću da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.[7] U knjižnici je stradao arhiv, numizmatika i – što je posebno važno – zabilješke dvojice Vladića koje su sadržavale po­datke o Rami i Bosni skupljane po svijetu, posebno u Rimu gdje su oboji­ca službovala, neke prijepise iz Arhiva apostolskih vikara u Bosni, a taj arhiv je također uništen tako da sad podataka više nigdje i nema. O mate­ri­jalnim gubicima, odvedenoj stoci, odvezenom žitu i svemu što je bilo po­t­rebno za život, o uništenom samostanskom namještaju, potpunom pus­to­­še­nju svega što je u njemu bilo, da se i ne govori. Rad i trud stoljeća pla­­nuo je kao žrtva na oltaru borbe za nešto što ovaj svijet nikad nije želio.

Ako je bilo govora o “prvom oslobođenju” Rame, onda je to bila straš­na ironija o spaljenoj crkvi, uništenom kulturnom blagu i, što je najteže, stradalim ljudima. Htjeli su lišiti Ramu ne samo njezinih značajnih ljudi nego i njezine prošlosti.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  N. Čehić, nav. dj., str. 223.-224.

[2]  K. Ivić, Bilješke, str. 351.

[3]  N. Čehić, nav. dj., str. 300.

[4]  Bosna Srebrena, službeno-informativno glasilo Franjevačkog provincijalata u Sarajevu, br. 1.  Sarajevo 1942., str. 15.

[5]  Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 219.-220.

[6]  Bosna Srebrena, br. 2., Sarajevo 1943., na str. 138. donosi dopis Glavnog stožera domobranstva koji je na zahtjev Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu 20. kolovoza 1943. izdao rješenje da je “ponovno zabranjeno upotrebljavanje crkava za odbranu prilikom napadaja odmetnika na pojedina mjesta”. Bosna Srebrena dodaje: “Stavlja se ova odredba na znanje našim oo. gvardijanima i župnicima s napomenom, da isto vrijedi i za samostane i župne kuće”. Nije li ovo prekasno došlo?

[7]   Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 350.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar