Foto: Na Šćitu molitva za Ramske žrtve
Danas je na Šćitu prema već ustaljenoj tradiciji bio dan molitve za sve Ramske žrtve.
Ispred Ramskog križa, simbola ramskih stradanja bila je meditacija ne samo o križu i njegovu značaju, ljudskom životu i teškoćama.
Kod spomen obilježja gdje je popis svih Ramskih žrtava upaljene su svijeće te su vjernici molili za svoje stradale u ratovima. Misno slavlje u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je don Franjo Tomić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije. Udioništvo u misnom slavlju uzeli su ramski župnici i svećenici iz Rame. Na kraju mise gvardijan fra Andrija Jozić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi za sve Ramske žrtve.
MEDITACIJA POD RAMSKIM KRIŽEM, 15. listopada 2017.
(Čitala Marina Malekin, izvor: www.rama.co.ba )
Evo nas Gospodine i ove godine pod znakom tvoga križa: najvećeg raskrižja pred kojim se čovjek može naći. Mi Te molimo da za nas ovo mjesto, kome smo dali naše lokalno ime Ramski križ, postane mjesto pomirbe. Jer, s Tvoga križa najglasnije u povijesti izrečen poziv ljudskoj naravi da odustane od osvete i mržnje.
Molimo Te još nešto što bez Tebe nismo kadri ni misliti: da 1529 duša čija smo imena ovdje utisnuli u materijal bronce, koji su također neizbrisivo pohranjeni u našu neurološku, društvenu i kulturnu memoriju, ne budu prepreka već inspiracija za pomirbu i život u punini; Život čije smo središte našli u drugima i Tebi; Da mi baš ovdje uzmognemo tvojom pomoću misliti misli mira.
Svjesni smo da je ovo mjesto teških odluka za slobodu i ljubav, jer mi dolazimo iz svijeta koji prezire malene, svaku žrtvu smatra slabošću, prihvaćanje križeva mazohizmom. Svjesni smo da se i najveći pravednici za života demoniziraju, a poslije smrti etiketiraju u svrhu posramljivanja spomena na njih. Jer, posramljivanje je danas suptilni instrument društvene kontrole.
Molimo Te za povjerenje i radosno svjedočenje da su svi kojih se mi spominjemo svojim krhkim ljudskim pamćenjem upisani u dlan tvoje stvaralačke ruke, u Knjigu života, pohranjeni u najsigurniju memoriju kozmosa.
Hvala Ti za svjedoke ovakve vjere, naše majke i očeve, bake i djedove, koji također nisu bili pošteđeni iskušenja Božje šutnje i odsutnosti. Patnja zbog Tvoje odsutnosti otvarala im je , poput Simone Weil, svete rane, koje su vodile zrelosti vjere i aktivnom čekanju, dok dođeš Ti koji si u Kristovu križu uvijek s patnicima. Kao PRISUTNI BOG, kao prisutniji nama od nas samih ( sv. Augustin). Kao Bog koga se čeznutljivo čeka i komu se kliče: Maranatha ! Dođi, Gospodine, Isuse!
Zato s Pavlom unosimo u našu dramu čekanja presudna pitanja: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove ? Jesu li to: Nevolja ? Tjeskoba ? Progonstvo ? Glad ? Golotinja ? Pogibao ? Mač?
Ili: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen! (Rim 8, 35-38)
