KAKO JE “GRB RAME” POTISNUO “GRB BOSNE”

KAKO JE “GRB RAME” POTISNUO “GRB BOSNE”

I dok je ruka sa sabljom nedvojbeno smatrana grbom Bosne u ranoj habsburškoj tradiciji, a potom i grbom Rame, mimo nje je skoro istovremeno na sasvim drugim osnovama kreiran različit bosanski grb čija će uloga tek kasnije doći do izražaja.

Radi se o ukrštenim nazubljenim gredama s okrunjenim glavama na štitu koji nesumnjivo potiču od obilježja “bosanskog hercega” iz zbornika grbova Ulricha Richentala i Konrada Grünenberga.[1] Slijedeći genezu i liniju koja je prepoznata u domaćoj literaturi, bosanski grb predstavljen u njemačkim grbovnicima 15. stoljeća nastavio je svoj put i u 16. stoljeću u djelima Sebastiana Münstera i Virgila Solisaa preko njih je uvršten u ilirsku heraldiku i djelo čuvenog benediktinskog opata Maura Orbinija.  [2]

 Grb Bosne prema djelu Sebastiana Münstera “Cosmographia” (1554)

 

 

 Grb Bosne prema djelu Maura Orbinija “Il regno degli Slavi” (1601)[3]

Ta okolnost značila je da u kulturnim i umjetničkim krugovima udaljenim od Habsburške monarhije sablja u šaci nije mogla biti smatrana grbom Bosne. Stoga je taj znak u najstarijem očuvanom zborniku ilirske heraldike iz 1595. godine postao “cimer Primorske i Humske zemlje” da bi potom kao “grb Primorja” prešao u skoro sve prepise ilirskih grbovnika, uključujući i Fojnički.

 Grb Primorske i Humske zemlje prema Korjenić-Neorićevom grbovniku (1595)

 

 Grb Primorja prema Fojničkom grbovniku iz druge polovine 18. stoljeća  [4]

O razlozima zbog kojih je upravo taj grb pripisan Primorju i Humskoj zemlji može se samo pretpostavljati. Međutim, čini se da i ovaj izbor stoji u nekoj vezi s grbovnim obilježjima hercega Hrvoja koji je pod svojom vlašću jedno vrijeme držao veliki dio dalmatinskog primorja.

Ta zbrka u predstavljanju znamenja “ilirskih” oblasti, nastala usljed korištenja različitog izvornog materijala, izazivala je zabunu kod autora koji su pred sobom istovremeno imali djela habsburške heraldičke ikonografije i ilirske grbovnike. Pred tom dilemom se našao i Pavao Ritter Vitezović koji se odlučio na neobično “rješenje” problema. Naime, on je u svome veoma utjecajnom djelu Stemmatographia, odnosno slike, opis i obnova ilirskih grbova, objavljenom prvo u Beču 1701, a potom i u Zagrebu 1702. godine, kombinirao raspoloživu građu pa je prvi u heraldički diskurs uveo poseban grb Rame koji je bio različit od grba Bosne.[5]

U sastavljanju svoje knjige se svakako služio i dostupnim zbornicima ilirskih grbova, ali je također bio upoznat i s habsburškim heraldičkim djelima. Stoga je grb Bosne odlučio predstaviti onako kako je bio naslikan u ilirskim grbovnicima a grb Primorja iz tih grbovnika pretvorio je u do tada nepostojeće posebne grbove Rame i Huma.

 Grb Bosne prema djelu Pavla Rittera Vitezovića “Stemmatographia” (1701)  [6]

 

 Grb Rame prema djelu Pavla Rittera Vitezovića “Stemmatographia” (1701)

Grb Huma prema djelu Pavla Rittera Vitezovića “Stemmatographia” (1701)[7]

Vitezović je, po svoj prilici, smatrao da Rama zaslužuje poseban grb, odvojen od grba Bosne, jer se ona, za razliku od Bosne, nalazi u vladarskoj tituli Habsburgovaca. Međutim, pošto nije naišao na različita obilježja tih oblasti u djelima koja su mu stajala na raspolaganju, vodio se mišljenjem da je Primorje geografski najbliže Rami, a samim time i da je grb Primorja najbliži grbu Rame.[8] Uz posebni grb Rame Vitezović je sastavio i posebne stihove:

 

Dij mihi, non homines & nomen & arma dedere             Bogovi su mi, a ne ljudi, i ime i grb dali

Pro Patria, in Patriam bella cruenta tuli.                       Za domovinu, krvave ratove sam preuzela.

Scilicet hoc ipsum Rama nomen coninet arma:               Ime moje Rama zato oružje sadrži:

Hinc est, armatam vivere semper, opus.[9]                        Stoga naoružana moram živjeti vječno.

 

Ista heraldička postavka prenesna je u još jedno iznimno utjecajno djelo, Stematografiju Hristofora Žefarovića, koja je objavljena u Beču četiri decenije nakon Vitezovićevog djela.

 Grb Bosne prema djelu Hristofora Žefarovića, “Stematografija” (1741)

 Grb Rame prema djelu Hristofora Žefarovića, “Stematografija” (1741) [10]

Ta zbirka grbova postala je posebno značajna kao polazište za sva heraldička pitanja u Srbiji 18. i 19. stoljeća, te je dodatno snažila ideju o postojanju dva različita obilježja za Ramu i za Bosnu.

S obzirom na to da Habsburzi nisu do početka 18. stoljeća poznavali u svojim izvorima grb Bosne kakav je bio predstavljen u ilirskim grbovnicima i Vitezovićevom djelu, te da se u ugarskoj tradiciji Bosna izjednačavala s Ramom, nije trebalo proći mnogo vremena prije nego se u krugovima bliskim austrijskoj vladajućoj kući nekadašnji “bosanski grb” počeo sve češće pripisivati samo Rami. Time je, barem samo i u terminološkom smislu, “grb Rame” potisnuo iz upotrebe “grb Bosne”.

Stanju zbunjenosti doprinosile su i maglovite predstave koje su kako o Bosni, tako i o Rami, imali zapadni autori 17. i 18. stoljeća. Jedno od najvažnijih djela u kojima to dolazi do izražaja bio je ugarski heraldički priručnik pod nazivom Heraldicae regni Hungariae Specimen. Njega je 1766. godine priredio Karol Ferenc Palma, slovački isusovac i učitelj na čuvenoj Bečkoj školi Terezijani, koji je od 1780. obnašao dužnost pomoćnog biskupa Kalocse.

U obrazloženju datom u navedenom djelu Palma je, umjesto s Bosnom, Ramu poistovjetio s Raškom, odnosno zapadnom Srbijom koja izbija na more i koja nosi ime po rijeci. Isticao je da je tu oblast Ugarskoj pripojio kralj Bela II (1131-1141), a da se ona od Bele III (1172-1196) redovno susreće u vladarskoj titulaturi ugarskih kraljeva. Također je napomenuo da se ona kod raznih pisaca sporadično spominje pod imenom Bosne, te da je to razlog iz kojeg je baron Péter Révay grb Rame – obično predstavljen kao prikaz lakta naoružanog Bošnjanina – pripisao ostatku Bosne. Iako je bio svjestan da je čuveni francuski filolog i povjesničar Charles du Fresne du Cange u svom djelu predstavio drukčiji grb Bosne, ipak se priklonio mišljenju domaćeg stručnjaka Révaya, pa je lakat oružan mačem na crvenom polju pripisao “kraljevstvu Rame”.[11]

U tumačenju grbova predstavljenih kod Du Cangea Palma je upao u dodatnu zabunu. Naime, uistinu je u Du Cangeovom djelu Historia Byzantina duplici commentario illustrata, objavljenom u Parizu 1680. godine, i to u dijelu “Familiae Dalmaticae, Sclavonicae, Turcicae”,[12] objavljena slika s grbom Bosne kako ga je opisao Palma: “prekršteni ključevi preko kojih je postavljen štit s mjesecom i zvijezdom”.

Grbovi “ilirskih zemalja” prema djelu Charlesa Du Cangea, “Historia Byzantina duplici commentario illustrata” (1680) [13]

Međutim, grb Rame se ne nalazi među tim grbovima. Vodeći se shvatanjem prema kojem su Rama i Raška isto, Palma ističe da kod Du Cangea “Rama, ili Raška za grb ima tri konjske potkovice”.[14]

Veliki značaj za afirmaciju naziva “grb Rame” za ono obilježje koje se nekada smatralo “grbom Bosne” imalo je Palmino djelo objavljeno u Beču osam godina nakon njegove prve knjige. U nevelikoj knjižici u kojoj su pobrojane titule i grbovi Marije Terezije (1740-1780) kao apostolske kraljice Ugarske, Palma je sastavio posebno poglavlje “O titulama i grbovima Kraljevstva Rame ili Raške i Srbije” gdje je još jednom istaknuo svoje shvatanje prema kojem su grb Bosne i grb Rame jedno te isto: “Stoga imaju oba kraljevstva isti grb, naime, sabljom naoružanu ruku na crvenom polju”.[15]

Dakle, prvo se od kraja 15. stoljeća ruka s mačem smatrala grbom Bosne, da bi se početkom 17. stoljeća to obilježje u habsburškom heraldičkom repertoaru počelo povremeno pripisivati Rami.

Od Vitezovića je taj znak nastavio postojati više kao grb Rame nego kao grb Bosne, ali su se dvorski heraldičari za vrijeme vladavine kraljice Marije Terezije (1740-1780) ponovo vratili na stari koncept, s time da je sada to obilježje postalo u prvom redu grbom Rame, a tek onda i Bosne pošto su ta dva naziva predstavljali sinonime. Naime, prema tvrdnjama Lajosa Thallóczyja, kraljica Marija Terezija je 1780. godine izdala i zasebnu povelju u kojoj je grb “Rame ili Bosne” opisan kao: “u grimiznom polju, srebrena oklopljena desna ruka koja maše sabljom”.[16]

Međutim, iako se brzo raširilo po učenim krugovima,[17] takvo poimanje “ramskog ili bosanskog” grba nije odmah usvojeno u svim službenim carskim dokumentima.

U priručniku s tumačenjem grbova i titula cara Leopolda II (1790-1792) iz 1790. godine nema spomena ni Rame ni Bosne.[18] Situacija se mijenja tek s proglašenjem zakona o promijenjenim titulama i grbovima objavljenim nakon što je car Franjo II (1792-1835) 11. augusta 1804. godine proklamirao pragmatičku sankciju kojom je kreiran novi naslov “cara Austrije” za njega i njegove nasljednike.[19] Tu se na velikom grbu ugarskog kralja, uz grbove Srbije, Bugarske i Kumanije, nalazio i grb Rame, bez navođenja Bosne, opisan kao: “im güldenen Feld ein rother gewapneter Arm, der, den Säbel in der Faust, aus weißen Wolken hervorragt”.[20]

No, pošto je Požunskim mirom iz decembra 1805. godine, koji je potpisan između Francuske i Austrije nakon austrijskog poraza u bici kod Austerlitza, došlo do teritorijalnih promjena u Habsburškoj monarhiji, dotadašnje titule i grbovi su revidirani. U dokumentu koji je tim povodom objavljen, a koji je u obzir uzeo i odredbe Požunskog mira ali i pragmatičke sankcije od 6. augusta 1806. godine kojom je ukinuto Sveto rimsko carstvo, grb ruke s mačem je postavljen na velikom grbu novog Austrijskog carstva.[21] Tu se, desno od genealoškog srednjeg štita, nalazio grb “Bosne ili Rame: na zlatnom polju, iz bijelog oblaka izbija, crvena, oklopljena ruka, sa sabljom u šaci…”

 Šematski prikaz podjele velikog grba Austrijskog carstva (1806) [22]

Praksa pripisivanja tog grba prvo Bosni a potom i Rami je nastavljena i kasnije. U opisu austrijskog carskog grba objavljenom 1809. godine stoji da se u srednjem redu glavnog štita, desno od geneaološkog srednjeg štita, između ostalih nalazi i: “Grb Bosne ili Rame: iz bijelog oblaka izbija, crvena, oklopljena ruka sa sabljom u šaci, na zlatnom polju”.[23] I u službenom opisu grba cara Ferdinanda I (1835-1848) iz 1836. izjednačena su obilježja Bosne i Rame: “na lijevo usmjerena na zlatnom polju iz lijevog ruba štita iz bijelog prirodno oblikovanog oblaka izlazi crvena oklopljena ruka, koja maše sabljom u goloj šaci”.[24] Isti je grb predstavljen na jednoj od zastava prilikom ceremonije krunisanja Franje Josipa (1848-1918) za ugarskog kralja 1867. godine.[25]

Piše: Dr. Emir O. Filipović

Bilješke: 

[1] Richental, U. Concilium zu Konstanz – Chronik des Konstanzer Konzils, Anton Sorg, Augsburg 1483; Grünenberg, K. Das Wappenbuch Conrads von Grünenberg, Ritters und Bürgers zu Constanz, 1480.

[2] Münster, S. Cosmographiae universalis libri sex, Basilea, 1554, 915; Solis, V. Wappenbüchlein, Nünberg 1555. Usp. Filipović, E. O. “Grbovnik Virgila Solisa i ilirska heraldika”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 41, Zagreb, 2009, 187-199.

[3] Orbini, M. Il regno degli Slavi, Pesaro, 1601, 344. Usp. Радојчић, Н. “Одакле је преузео Мавро Орбини свој грб Босне?”, Гласник Земаљског музеја у Босни и Херцеговини, књ. XLI/II, Сарајево, 1929, 103-108.

[4] Banac, I. Grbovi: Biljezi identiteta, Zagreb, 1991, 163; Fojnički grbovnik, Sarajevo, 1972, 11. O ilirskoj heraldici je nastala velika literatura od koje ovdje izdvajamo: Соловјев, А. “Постанак илирске хералдике и породица Охмућевић”, Гласник Скопског научног друштва, књ. XII/6, Скопље, 1933, 79-125; Isti, “Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku”, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, n. s. Arheologija, sv. IX, Sarajevo, 1954, 87-135; Lovrenović, D. “Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje”, Bosna Franciscana, br. 21, Sarajevo, 2004, 172-202; Палавестра, А. “Измишљање традиције: илирска хералдика”, Етноантрополошки проблеми, н.с. год. 5, св. 3, Београд, 2010, 183-199.

[5] Vitezović, P. R. Stemmatographia, sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio, et restitutio, s.l., 1701. Vidi također: Ljubović, E. “Grbovi senjskih Rittera Vitezovića i heraldika u djelima Pavla Rittera Vitezovića”, Senjski zbornik, br. 38, Senj, 2011, 25-40.

[6] Isto, 9.

[7] Isto, 36 i 16.

[8] Ovo je primjetio i Jeronim Vladić u svom djelu objavljenom 1882. godine: “Iz ovih do sad rečenih vidimo, da je Rama imala s Bosnom istu sudbinu, da je ona uz ovu stajala kano šipka uz bubanj, te dolazimo do zaključka sa inimi gdjekojimi povjestničari, da je Rama što i Bosna i pod tim imenom uzetoj ugarsko-hrvatski kralji izmisliše joj i skovaše grb, koji je bio jedan te isti Rame i Primorja, dapače Rame oli Primorja, po čem bi se moglo doći još do jedne misli, naime, da su Rama i Primorje jedno te isto, ter kad se bosanski bani i kralji pišu: Bosni, Usori …, Primorju itd., moglo bi se kazati, da su po Primorju bili i ramski stvarni gospodari. Grb je Bosne potekao sa strane srbske, koja je svojatala Bosnu, a naprotiv grb Rame, sa strane ugarske, koja je svojatala Ramu a pod ovim imenom i Bosnu. Grb Rame sastoji se iz štita, a u njem ruka držeća sablju, ovaj je grb sa nadpisom narisan i na zastavi, štono se nosi među ostalimi pri krunisanju kralja ugarskoga.” Vladić, J. Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1991, 22.

[9] Vitezović, Stemmatographia, 36.

[10] Жефаровић, Х. Стематографија. Изображеније оружиј илирических, В Вијени, 1741, 17r, 30v. Usp. Давидов, Д. Српска Стематографија. Беч 1741, Нови Сад, 2011.

[11] “Proximum post relatas hucusque Provincias in diplomatis Regiis locum tenet Rama, sive Rascia occidentalis Serviae, qua maritima est, portio a fluvio cognomine nuncupata. Regionem hanc non Colomanus Rex; sed Bela hujus nominis II. subegisse primum dicendus est, quod illius appellationem usurpaverit. Verum haec amissa forte Provincia e titulis expuncta, rursum a Bela III. revocata fuit, nunquam deinceps intermittenda. Ut adeo ab hoc Rege aut ex integro subacta, aut certo restituta Rama videri possit. Regnum istud secus, ac mos diplomatum ferat, passim Bosniae nomine apud scriptores venit: ea nempe de causa; quod hujus pars illa fuerit. Quare Ill. Petrus de Réva praeterito Ramae scuto, Bosnicum armato ait hominis cubito depingi solere; quod ipsum Ramae tribuitur a ceteris. Ex adverso Dufresnius utriuque Provinciae assignat propria. Ego vero malim domesticorum eatenus sequi sententiam, laudatumque cubitum gladio armatum rubeo in campo regno Ramae adscribere”. Palma, F. C. Heraldicae regni Hungariae Specimen, regia provinciarum, nobiliumque scuta complectens, Vindobonae, 1766, 67-68. Révay u svom djelu uopće ne opisuje grb Rame. Vidi: Rewa, De monarchia et Sacra corona Regni Hvngariae centuriae septem, 148-149.

[12] Du Cange, Historia Byzantina duplici commentario illustrata, Lutetiae Parisiorum, 1680, 267.

[13] “Bosniae, inquit, arma claves decussatas, quibus superstat scutum lunula & stella insignitum praeferunt”. Palma, Heraldicae regni Hungariae Specimen, 68.

[14] “Ramae vero, aut Rasciae tres equi soleas assignat pro insignibus”. Isto, 68.

[15] “Von den Titeln und Wappen der Königreiche Rama oder Rascien und Servien … Einige behaupten, Rama sey das nämliche Reich mit Boſnien, welches der König MATHIAS Corvinus nach vertriebenem Mahomet, der heil. Krone zurükgeſtellet hat: Daher haben beide Reiche auch ein gleiches Wappen, nämlich einen mit einem Säbel bewaffneten Arm in einem rothen Felde.” Palm, F. K. Abhandlung von den Titeln und Wappen, welche Maria Theresia als Apostolische Königinn von Hungarn führet, Wien, 1774, 28-31.

[16] “In campo coccino brachium argenteum cataphractum strictam dextrorum vibrans frameam Ramae seu Bosnae”. Cit. prema: Thallóczy, L. “A Bosnyák czímer és zászló-kérdés”, Archaeologiai Értesitő, Vol. I, Budapest, 1881, 38.

[17] Npr: “Das Wappen von Rama (Bosnien) hat einen aus der Mitte des linken Seitenrandes hervorgehenden rothen Arm mit einem silbernen Säbel in der Hand, im goldenen Felde”. Schwartner, M. Statistik des Königreichs Ungern, Pest, 1798, 328-329.

[18] Wapen und Titeln Sr. Kaiserl. Königl. Apostol. Majest. Leopold des Zweyten, erwählten Römischen Kaisers, In Germanien, zu Ungarn und Böheim Königs, Erzherzoges zu Oesterreich etc, Wien, 1790.

[19] Neue Titulatur und Wapen Seiner Römisch- und Oesterreichisch- Kaiserlich- auch Königlich-Apostolischen Majestät, nach den durch den Luneviller Friedenschluß herbey geführten Veränderungen und der Allerhöchsten Pragmatikal-Verordnung vom eilften August 1804, Wien, 1804.

[20] Isto, 13.

[21] Titulatur und Wapen seiner Oesterreichisch-Kaiserlichen und Königlich- Apostolischen Majestät, nach den durch den Preßburger-Frieden herbeygeführten Veränderungen und der allerhöchsten Pragmatikal-Verordnung vom sechsten August 1806, Wien, 1806.

[22] “Bosnien oder Rama, im güldenen Felde, ein aus weißen Wolken hervorragender, rother, geharnischter Arm, den Säbel in der Faust…” Isto, 20.

[23] “Das Wappen wegen Bosnien oder Rama: ein aus weissen Wolken hervorragender, rother, geharnischter Arm mit dem Säbel in der Fausst, im goldenen Felde”. Bisinger, J. C. Staatsverfassung des Österreichischen Kaiserthumes, Wien und Triest, 1809, 49.

[24] “… zur Linken ragt im goldenen Felde am linken Schildesrande aus weißen natürlich gestalteten Wolken ein roth geharnischter Arm hervor, einen blanken Säbel in der bloßen Faust schwingend (Bosnien oder Rama)”. Wappen und Titeln Seiner kaiserlichen königlichen Apostolischen Majestät Ferdinand des Ersten, Kaisers von Oesterreich, Wien, 1836, 14.

[25] Asbóth, J. Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien, 1888, 461.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing