fbpx
Posljedice turskog poraza pod Bečom

Posljedice turskog poraza pod Bečom

Dok su se u Rami gradili samostan i crkva, na svjetskoj političkoj pozornici zbio se golem prevrat. Turska sila koja je izgledala nepobjediva počela je polako gubiti prednost u Europi. Država koja je svoju moć dobrim dijelom zasnivala na osvajanju, u kojem su vojnici nesmiljeno pljačkali pa su zato rado ratovali, ostala je bez glavnog prihoda – plijena, što je vodilo njezinom propadanju. Najprije je turska pretrpjela poraz kod Lepanta 1571. godine pa onda kod Siska 1593. godine, dok se kasniji ratovi s Mlečanima i Austrijancima, te konačno s Rusima nisu potpuno srušili. Na naše prilike najteže se odrazio turski poraz pod Bečom. Poljaci su pomogli Austrijancima potjerati turskog vojskovođu Kara Mustafu pod Bečom 12. rujna 1683. godine i turska se zvijezda počela polako gasiti. Austrija je željela potisnuti Turke što je moguće više iz Europe, a i Venecija je željela uhvatiti što je moguće bolji dio naših zemalja za sebe. Mlečani su zauzimali redom Opuzen, Makarsku, Skradin, Vranu, Obrovac i Benkovac 1684. godine. Zatim su osvojili Sinj i Knin 1686. i 1687. godine, spremajući se na daljnja osvajanja. Nakon bitke kod Sente 1697. godine Eugen Savojski prodire do Sarajeva, pali i robi sve, nakon čega katolicima nije preostalo ništa drugo nego bježati preko Save da ne budu žrtva turske osvete. Princ Eugen je u Bosni spalio ne samo muslimanske nego i katoličke kuće i time nanio tešku štetu katoličkim trgovcima u Sarajevu posebno obitelji Jakova Brnjakovića. Računa se da je s austrijskom vojskom odselilo 40.000 katolika, dok ih je u Bosni ostalo jedva 25.000. Ovomu treba dodati 22.800 duša koje su iz derventskog kraja odselile u Slavoniju i katolike koji su iselili iz drugih krajeva pa neće biti nevjerojatna brojka od 80.000 katolika izbjeglih iz Bosne u Slavoniju.[1] I Venecija i Austro­‑Ugarska postavljale su za svoj cilj oslobođenje kršćana iz turskog ropstva, ali pritom im je glavni cilj bio osvajanje novih područja, što je za Turke bio znak za uzbunu i uvjerenje da se mora poduzeti sve kako bi naši krajevi koje su oni osvojili, bili što manje kršćanski, a što više “turski”. Konkretno rečeno: trebalo je nasilno provesti islamizaciju Bosne.

Vlast koja je počivala na korumpiranoj administraciji, činovništvu koje je slabo plaćeno i koje je živjelo od mita i otimačine sve više je siromašila seljaštvo. Osiromašeni seljaci postaju čifčije (koloni) vezani za zemlju i za svoje gospodare koji su ona zemljišta s kojih je pobjeglo katoličko stanovništvo proglasili svojim čiflucima i dovodili na njih strano, većinom vlaško stanovništvo. Nastupilo je doba strašne i bezdušne pljačke, osvete, ubijanja i svakovrsnog zuluma. Iz Bosne je iselilo mnoštvo katolika, dok je uselilo dosta muslimana iz zemalja koje su osvojile Austrija i Venecija. Računa se da je na taj način Bosna dobila 130.000 novih muslimanskih stanovnika.[2] Dr. Zvonimir Baotić, donosi izvještaj bosanskog provincijala Mije Radnića Kongregaciji u Rimu prema kojemu je u Bosni 1688. godine bilo 300.000 katolika, a u Hercegovini 90.000, što opravdava pretpostavku da je prije Bečkih ratova u Bosni bilo i više katolika.[3]

Nepodnošljivi zulumi i progoni prisilili su franjevce da redom napuštaju i gube samostane. Godine 1685. fratri moraju bježati iz samostana u Modriči, sljedeće godine spaljen je samostan u Srebrenici, po kojoj je čitava provincija dobila naziv Bosna Srebren(ičk)a. Godine 1687. napušten je olovski samostan, a 1704. po nalogu Sefer paše zapaljeni su i samostan i crkva. Godine 1688. napuštaju se samostani u Konjicu, Visokom i Gradovrhu, a 1690. napušten je samostan u Donjoj Tuzli. U pismu provincijala fra Mije Radnića u Rim prikazana je čitava situacija u nekoliko riječi:

 

“Životarimo samo na časove, držeći smrt u ustih, ter se skrivamo danju i noću po špiljah i šumah i sa svim tim neima ni jednog od tolikih svojih milih, da ju utješi”.[4] Taj isti provincijal i sam bježi iz Bosne već sljedeće godine. U isto ovo doba, osobito 1687. godine, morali su i ramski franjevci s pukom tražiti utočište u susjednim krajevima. Zato su neki Ramljaci bježali na sinjsko područje i nastanjivali se u Ogorju i Zagori te u župi Zmijino.[5] To bi mogao biti jedan od povoda što su kasnije mnogi odselili upravo u sinjsku krajinu.

Ovi progoni i seobe doveli su do tragičnih posljedica za katolike u Bos­ni. Većina samostana bila je porušena, a “četiri petine Hrvata katolika iseli­lo se iz Bosne”.[6] Katolici su potpuno emigirirali iz istočne Bosne, a iz dr­u­­gih dijelova Bosne i Hercegovine iselilo je vrlo mnogo svijeta. Nestalo je srednjeg staleža, trgovaca i obrtnika, narod je osiromašio. Početkom osam­­naes­tog stoljeća u cijelom bosanskom pašaluku bilo je jedva 30.000 katolika.[7]

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

 

[1]  Usp. J. Butorac, nav. dj., str. 201.-202.

[2]  Usp. S. Džaja, Katolici…, str. 81.

[3]  Usp. Z. Baotić, Velike seobe iz sjeveroistočne Bosne u vrijeme Bečkih ratova (1683.-1699.), u: Nova et Vetera, sv. 1B2, Sarajevo 1988., str. 187.

[4] M. Batinić, Djelovanje franjevaca, II, str. 163.

[5]  Usp. Fra S. Zlatović, Franjevci i puk u Dalmaciji, str. 144.

[6] D. Mandić, nav. dj., str. 206.

[v7]   Usp. S. Džaja, Katolici…, str. 227.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar