Povijest: Popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine

Povijest: Popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine

U narednom razdoblju svake subote donosimo popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine u čijem sastavu je bila Rama. Prije popisa pojedinih mjesta u Rami,  imena stanovnika s imovinom i nametima koje je odredio novi osvajač, odnosno, Osmanska vlast, donosimo nekoliko osnovnih informacija za bolje i lakše razmijevanje okolnosti vremena u kojem je nastajao taj popis.  Sigurno će mnogima biti zanimljivo pročitati ponešto o svom mjestu  i imena njegovih nekadašnjih stanovnika.

Tursko osvajanje Rame

Turci su osvojili Ramu kad i ostalu Bosnu. Prozorska tvrđava se vjerojatno predala na temelju pisma koje su osvajači iznudili od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića prije nego što su ga ubili u Jajcu. Međutim, ugarska i hercegovačka vojska otele su Prozor i Ramu od Turaka neposredno nakon pada i držali su ih jedno vrijeme.

Rama je ponovno pala pod Turke 1482. godine kad i ostali susjedni kra­jevi. Potpala je najprije pod livanjski, a onda pod kliški sandžak, a kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka. U bosanskom vila­jetu postojao je jedan mulaluk i to sarajevski. Dijelio se na nahije: vi­soč­ku, fojničku, konjičku (Neretva) i prozorsku. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule. Ima nekih turskih dokumenata koji govore o Rami i ramskim ljudima. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481.-1512.) progl­ašen kasabom i u njemu je, kao i u ostalim kasabama, na sultanovu za­povi­jed podignuta džamija o državnom trošku. Kasnije je nekoliko puta obnav­lja­na, jer je drvena građa od koje se uglavnom gradilo brzo propadala.

 

Kršćani su u muslimanskoj državi od samog nastanka te države imali položaj zimija, podanika koji posjeduju svete knjige i koje muslimanska država štiti za razliku od politeista. Kao što je Muhamed na početku sklopio ugovor s kršćanima koji su priznali njegovu vlast i dao im ograničenu slobodu i imovinsku sigurnost, tako se događalo i u zemljama koje su muslimani osvojili u nizu svojih osvajačkih pohoda.

Osim Muhamedova primjera, položaj zimija diktirao je tzv. Omarov ugovor koji ima ove bitne odredbe: kršćani i židovi ne mogu podizati vjerske zgrade, niti ih popravljati, ne smiju primati uhode, ali moraju pri­miti strance u goste najmanje tri dana; muslimane moraju poštivati i ustati kad se oni pojave, ne smiju nositi istu odjeću kao oni, posebno ne smiju no­siti oružje ni jahati osedlana konja, ne smiju javno nositi križ, ne smiju glas­no zvoniti niti glasno pjevati. Posebno ne smiju priječiti svojima da pos­ta­nu muslimani. Otpad od islama kažnjavan je smrću. Djeca iz mješovi­tih brakova morala su se odgajati u muslimanskoj vjeri. Ovo je bio okvir prema kojem je postupala turska država i u našim krajevima s malim modifikacijama.

Turska država kao teokratska feudalna vojnička država ravnala se prema šerijatu, vjersko građanskom zakoniku, kanunnamama, zbirkama državnih zakona koje je proglasio sultan, a u njih spadaju posebno fermani (dekreti) i hatišerifi (motu proprio) pojedinih sultana, te prema običaju (adet) i vladarovoj volji (urf). Podanici su dijeljeni na askere i raju, tj. carske namještenike i običan svijet koji obrađuje zemlju i plaća porez. Kršćani su spadali u klasu raje što je na početku bilo zajedničko i kršćanima i muslimanima, a kasnije se primjenjivalo samo na kršćane. Porezi su bili raznoliki i teški. K tome je narod morao raditi na cestama, mostovima, pomagati vojsci u transportu, popravljanju tvrđava i drugim radovima koji su bili potrebni.

Najteži porez koji je zadesio osvojene krajeve pod Turcima, bio je danak u krvi, okrutna ustanova odvođenja dječaka i djevojčica koja se ponavljala svakih pet godina. Tako su naša odnarođena djeca prevođena na islam. Djevojke su spremane u harem, a dječaci odgajani za elitnu tursku vojsku – janjičare. U ovoj su nesreći i neki ramski dječaci ipak dobili mogućnost visokih položaja u turskoj vojsci ili na sultanovu dvoru kao npr. Alipaša iz Varvarekoji je bio katoličko dijete. Rodio se u Varvari, istakao se kao turski vojskovođa u ratovima po Ugarskoj i Hrvatskoj, postao sandžakom u Bali te vršio službu beglerbega Anatolije i Rumelije. Nakon upravljanja Anatolijom došao je 1644. godine za upravitelja Bosne, odakle je 1646. premješten na Cipar, a 1648. godine u Sivas. Stradao je kao žrtva urote. Zamjerio se, naime, nekoj dvorskoj gospođi u Sivasu i, kad sultanu Ibrahimu nije poslao Selšir pašinu ženu, lijepu Perihanu, izgubio je položaj i povukao se izvan grada. Sultan je naredio Mehmed paši Čupriliću i Husein paši od Amasije da ga živa ili mrtva dotjeraju u Carigrad. U sukobu su oba potučena i zarobljena. Nakon toga veliki vezir je naredio Selšir ­paši, kojemu je Alipaša Varvari mnogo dobra učinio, da ga smakne i glavu mu pošalje u Carigrad. Bosnom je upravljao 1649. godine još jedan ramljak – Mehmed paša Defterdarović Prozorlija. U selu Dugama postojala je tradicija o dvojici braće Alipaši i Džaferbegu koji su se zvali Malkoči. Alipaša je pravio džamiju u Sarajevu, koja se danas zove Alipašina, ali i džamiju u svom selu. Dio sarajevskog polja bio je Alipašin posjed pa se tako kasnije i prozvalo jedno sarajevsko naselje. (Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća)

 

Osvajanje Klisa

Osvojivši Klis Turci ga odmah učiniše središtem sandžaka (live) koji je u to vrijeme bio veća administrativno-politička jedinica Otomanskog Carstva. Isprva se Kliško-lički sandžak obuhvaćao livanjsko i grahovsko područje, Krbavu, kopneni dio Dalmacije od Poljica do velebitskoga Podgorja, a kasnije je podijeljen na dva sandžaka: Kliški i Lički. Novouspostavljeni Kliški sandžak je obuhvaćao teritorij zaokružen Drnišom i Vrlikom te preko Bunića, Bilaja i Plevalja do Rame na sjeveru od Neretve. U njemu su uspostavljene staroostrovička, petrovačka, ključka (sjedište: Ključ na Sani) i hlivanjska kapetanija jer su i Turci na pograničnim mjestima postavljali kapetane. Već krajem XVI. stoljeća u Klisu je bio postavljen kapetan, a kasnije i u navedenim mjestima.

Prvi sandžak-beg kliški postao je njegov osvajač Murat-beg Tardić, a nakon njega Malkoč-beg Karaosmanović. Kapetan kliški nadzirao je prolaz robe kroz kliški klanac, a njegov dizdar to je radio u selu Konjskom. Valja reći da je osim sandžak-bega u Klisu bio imenovan alajbeg (u suvremenoj vojsci: brigadir), inače zapovjednik spahijama, zatim dizdar i kadija. Od ostalih nižih časnika i dočasnika u dokumentima se spominju asapaga, zatim mustahfiza i azap alufedžije. Danas ne poznajemo većinu imena kliških kapetana, a u više izvora spominju se Ibrahim-aga (1596. godine kada je Klis nakratko oslobođen) te Alija-aga (Aliaga).

Veći dio stanovništva, koje je živjelo do Kružićeve smrti u Klisu, izbjeglo je u Senj i na srednjodalmatinske otoke, a dio i u Trogir gdje su neki Klišani imali imanja. Turci su, stoga, morali privući stanovništvo u prvom redu iz gospodarskih razloga, a zatim iz vojno-strateških potreba. Odmah su pokušali uspostaviti živu trgovinu s mletačkom Dalmacijom, zauzeli su sve solinske mlinice čime su kontrolirali opskrbu i prehranu Splita žitom.

Zemlja koju su osvojili Turci postala je erâzi miri (emirova, sultanova, dakle državna zemlja), odnosno postala je sultanov (carski) has. Erâzi miri je sultan (senior) mogao davati kao feude spahijama (vazalima) ili drugim službenicima. U Klisu su zemlju dobivali spahije, a ti posjedi (feudi) nazivani su timari, zijameti i hasovi. Međutim, timari, a takvi su bili posjedi u Klisu, nisu se mogli prodavati, davati u zakup, nasljeđivati i slično, nego su njihovi posjednici trebali prikupljati svoju rentu i biti odani vladaru.

Raja je mogla biti kršćanska (sa sitnim posjedom zvanim baština) ili muslimanska (sa sitnim posjedom zvanim čiftlik) te je plaćala rentu kao i u drugim područjima Osmanskog Carstva u robnom, novčanom i radnom obliku, a kršćani su državi morali plaćati i porez na glavu – harač ili džiziju, a do polovine XVII. stoljeća i tzv. devširmu, odnosno danak u krvi. Stanovništvo u kopnenom dijelu Dalmacije bilo je povlašteno utoliko što je trebalo plaćati porez u novcu i uglavnom je bio oslobođen plaćanja ostalih nameta. Kako je Klis bio slabo naseljen i to uglavnom muslimanskim pukom, ono je bilo oslobođe.no najtežih davanja, ali je zauzvrat vršilo vojničku (stražarsku) službu.

Stoga su Turci privlačili nadničare, težake iz Splita i Kaštela i davali im zemlju na obrađivanje te pravo na ispašu njihove stoke. Inače je jedan granični pojas zemlje između turskoga Klisa i mletačkoga Splita bio neobrađen da ne bi dolazilo do oružanih sukoba. Već. 1576. godine jedno je mješovito povjerenstvo odredilo granice Splita.

Mlečani su pokušavali u više navrata osvojiti Klis, a nalazili su vjerne saveznike u Hrvatima koji su do Klisa pokušavali doći svih 111 godina turske vladavine u njemu. Poduzimali su razne akcije, a najviše su se zalagali prikupiti podatke o snazi grada Klisa te manjih utvrda, čak i čardaka na području sandžaka. Željeli su doznati turske potencijale, snagu pojedinih utvrda s naoružanjem i brojem vojnika, raspored straža i vojnih snaga, podatke o važnijim časnicima i dočasnicima te, ako je moguće, planove. Mnoge podatke dobivali su od svećenstva koji su pohodeći područja pod turskom upravom crtali i zapisivali podatke, ali mnoge podatke dobivali su od kršćanske raje iz tih krajeva, te od samih potplaćenih Turaka. Tako su Mlečani doznali da Turci slabo upravljaju kliškom tvrđavom držeći u njoj slabu posadu, opskrba vodom im je slaba jer nisu izgradili nove cisterne koje bi trebale poslužiti za vrijeme mogućeg napada, topovi su im u slabom stanju, ali iako neodržavana, ova se utvrda možda može, po ondašnjim izvješćima, osvojiti sa sjeverozapada, gdje se nalaze vrata, a “s druge strane ne može mu se naškoditi, jer su to nepristupačne zidine.”

Najpoznatiji pokušaj oslobođenja Klisa, kada je Klis privremeno bio otet Turcima, uz pomoć dijela turske posade, organiziran je 7. travnja 1596. godine od strane splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra kojima su pomogli uskoci, Poljičani, Kaštelani i Bračani. Sandžak.beg Mustafa je odgovorio opsadom dovevši pod kliške zidine preko deset tisuća vojnika. Klisu i njegovim braniteljima, kojih je tada bilo oko 1500, pokušao je pomoći general Juraj Lenković vodeći oko tisuću vojnika i uskoka, ali je i sam bio ranjen te se, poražen, povukao. Klis je predan Turcima 31. svibnja, no ovo je privremeno oslobođenje odjeknulo u Europi te među domaćim stanovništvom i uskocima davši im snažnu potporu njihovim nastojanjima.

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing