Pravde za Uzdol još nema, no ima li života?
Za manje od dvadesetak dana Uzdoljani će se prisjetiti najkrvavijeg dana u svojoj novijoj povijesti – 14. rujna 1993., dana kada su pripadnici Samostalnog prozorskog bataljona Armije BiH ubili 29 civila i 12 pripadnika HVO-a u tom selu. O Uzdolu se piše jednom godišnje, onih par dana oko obljetnice i nastupi opet mučna tišina u selu koje svoju pravdu još nije dočekalo.
Ne zaboraviti
Godine 1990. župa Uzdol imala je 1420 duša, neposredno pred pokolj 1992. – 1267 župljana. Trenutačno je na Uzdolu 350 vjernika, u školi je 28 učenika do osmogo odnosno devetog razreda. Unatoč tome, vjeruje se da za Uzdol ima budućnosti.
Župnik na Uzdolu don Ivo Tomić, koji je prije godinu dana zamjenio dugogodišnjeg Miljenka Džaltu, vjeruje da se nit života na Uzdolu neće prekinuti premda su ovdje vidljivi ožiljci i rane ratnog stradanja.
„Ovo naše životno stablo nije slomljeno, obnavljaju se mladice i vjerujemo da će se ono ponovno obnoviti. Prošle godine smo slavili 160 godina Župe, kroz povijest smo imali i teža i gora iskušenja, pa smo se uvijek vraćali i obnavljali. Poznajem ovaj kraj, dijelom i potječem iz ovih krajeva i ne sumnjam u tu našu životnu genetiku, kod i borbu za opstanak. Ovdje su ljudi uvijek voljeli živjeti. Nije ovo naivni optimizam – nego uistinu vjerujem u to“, ističe Tomić.
Ni njegovi župljani, unatoč onome što im se dogodilo, ne nose mržnju i ipak vjeruju u dobro i pravdu za Uzdol.
Izgubio tri člana obitelji
Matičaru Kazi Zelenika 1993. ubijena je kćerka Jadranka, a ubijeni su mu i otac Ivan i majka Ruža. „Nitko još nije osuđen ni kažnjen za zločin koji je počinjen“, kaže Zelenika koji je sa suprugom Maricom rodio dvanaestoro djece, a ubijena Jadranka bila je najstarija, te ih je živo jedanaestoro. Međutim, ističe da se živjeti jednostavno mora. „Vratiti ne možemo što je bilo, ali ne smijemo zaboraviti, da se nikome ne ponovi“, ističe Zelenika.
Zoran Piplica, maloljetni je branitelj, ranjen u ratu, a danas predsjednik mjesne zajednice. Kaže da stanje na Uzdolu nije zadovoljavajuće.
„Ljudi su desetkovani, mladih nema i odlaze. 70 i više posto stanovništva je staro“, priča on. Upitan što bi po njegovu mišljenju bilo najbolje za Uzdol, kroz šalu odgovara – uvesti par autobusa ljudi. Smatra da bi danas situacija bila puno bolja da je se odmah iza rata odgovorilo kažnjavanjem zločina, odgovarajućom infrastrukturom i empatijom prema ovom mjestu. Međutim, sve je to izostalo, pa su se mještani služili makadamskim putem duže nego ijedno selo u Rami.
Vlada Republike Hrvatske izdvojila je za 6 milijuna kuna za put, a općina Rama dodala još 500 tisuća te se put napravio. U zadnje dvije godine općina je dovela asfalt do svakog zaseoka i skoro svake kuće. Nakon toga Uzdoljani razasuti po svijetu samostalno su počeli svoje obiteljske kuće obnavljati ili praviti nove. Međutim, one će većinom služiti kao vikendice. Ključno je pitanje kako osigurati opstanak i ostanak onih koji žive na Uzdolu.
Piplica drži da su nužna velika ulaganja kako bi se osigurao opstanak žitelja ovog mjesta i da bez toga nema ništa.
Živi se „Nikako!“
Sličnog je stajališta i njegov sumještanin Niko Ratkić. Ratkić je proveo rat na Uzdolu, radio poslije rata u školi, nakon čega je otišao u Zagreb, no opet se kući vratio. Upitan kako se živi na Uzdolu k’o s nokta odgovara „Nikako!“. „Živi onaj tko ima mirovinu Njemačke i Austrije, a onaj tko nema ne živi“, kaže Ratkić dodavši da na Uzdolu živi sa suprugom i majkom, dok su djeca u Njemačkoj. Mišljenja je da pred Uzdolom nema svijetle budućnosti, ukoliko iza njega ne stane država – s ozbiljnijim ulaganjima.
Župnik je stajališta i da na Uzdolu manjka ideje, iskustva, kako bi blagodati svoga mjesta najbolje iskoristili. U tom kontekstu kaže da ne bi bilo loše održati i nekoliko predavanja, gdje bi stručnjaci uputili tamošnje ljude što bi bilo najbolje raditi, kako bi mogli zaraditi.
I mještani ipak znaju koje su njihove boljke. Zasade ponešto, no uvijek zapne na prodaji, kao ove godine s malinama.
„Trebalo bi otvoriti jednu-dvije zadruge za otkup poljoprivrednih proizvoda da se može prodati što se proizvede“, ističe Zelenika.
Na Uzdolu žive i brojne mlade obitelji, no kako ne mogu do posla, kruh moraju tražiti u Hrvatskoj ili zapadnoeurpskim zemljama kao njihovi djedovi i očevi. Obnavljanje Župe Uzdol ovisiti će upravo o njihovu ostanku ili odlasku.
Misu govori Pero Sudar
Inače, Župu Uzdol u općini Prozor-Rama čine sela Uzdol, Donja Vast, Krančići, Ljubunci, Škarice, Banja Lučica i Šćipe. Svako to selo ima po nekoliko svojih zaselaka. Tu je život oduvijek bio težak i nikada ljude nije mazio. Međutim, težak udarac dobili su 1993. kada su se našli na izravnom udaru Armije BiH. Zločin koji su počinili pripadnici Samostalnog prozorskog bataljona još uvijek je „zločin bez kazne“. U napadu na Uzdol pripadnici tog bataljona pobili su sve što su našli pred sobom. Prošle godine u studenom na Sudu BiH započelo je suđenje po zapovjednoj odgovoronosti komandantu Samostalnog prozorskog bataljona Enveru Buzi, dok se na glavne stratege operacije „Neretva 93“ zaboravlja. U međuvremenu se pobijenih Uzdoljana sjećamo sredinom rujna, a ove godine misno slavlje predvodi pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar.
Dnevni list
