Prođe još jedna Bugojanska obljetnica
Danas je u Bugojnu, na gradskom katoličkom groblju Sultanovići odana počast svima stradalima tijekom rata i progona Hrvata koji se dogodio u srpnju 1993. godine. Nakon polaganja vijenaca misu za sve poginule u župnoj crkvi predvodio je fra Pavo Vujica, župni vikar u Uskoplju.
U ljeto godine 1993. nad Bugojnom i cijelom Skopaljskom dolinom nadvio se crni oblak zla. Ljudi su jedni drugima postali vukovi. Netko je naredio da se mora provesti neki projekt. Krenulo je provođenje projekta, proli se nevina krv, a Hrvati iz Bugojna moraše kao prognanici napustiti svoje domove. Na današnji dan 1993. Godine dogodio se pravi egzodus hrvatskog življa. Krenulo se u nepoznato, u neizvjesnost, a oni koji su ostali zarobljeni kod svojih domova osjećali su još veću neizvjesnost. Tijala poginulih pripadnika HVO-a našla su se u spaljenim domovima, jarugama, smetlištima i svakojakim drugim mjestima. Formiran je logor „Stadion“ odakle su pod okriljem noći nestajali uglednici i hrvatski prvaci. Za njima se još uvijek traga. Za tu prolivenu krv, za počinjena zlodjela još nema prave odgovornosti, a provoditelji tamo nekog zamišljenog projekta su sigurno nagrađeni.
Tim stradanjima, pogibijama i podnesenim žrtvama, danas, 27. srpnja 2017. godine odana je počast paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca na gradskom katoličkom groblju Sultanovići kod spomen križa. Svijeće su upalili i vijence položili članovi obitelji, udruga proisteklih iz rata, predstavnici različitih razina vlasti oružanih snaga BiH. Opijelo je predvodio fra Pavo Vujica.
Tijekom polaganja vijenaca bilo je teško ne zamjetiti jednu staricu koja stoji sa krunicom u ruci. Gleda prema križu i moli. Ruke prekrižene kao da stežu svoje ucviljeno srce. Ruke tetovirane onim simbolime koje nose bosanske majke. Ta majka i baka je Luca Lučić, rođena Crnov, iz Gračanice koja je tog ljeta 1993. godine izgubila sina Nikicu, a ubrzo i supruga Augustina kojeg je savladala tuga za sinom.
„Moj sinko, živi se i mora se živjeti. Bog mi je dao snage da svoga sina Nikicu vidim odmah nakon što je ubijen i prepoznam ga. Zato se vazda molim.“ Riječi su bake Luce koja je u svom stavu i riječima pokazala stamenost bosanske majke koje su vjerom i čašću bile nositelji zajednice i kroz najteža vremena u ovoj bosanskoj nemirnoj povijesti. Luci je Bog dao još jednog sina i pet kćeri. Iako su druga djeca živa i zdrava njezin žal za poginulim sinom neće nikada prestati, no, njezina vjera je vodi u svim teškim trenucima.
Nakon polaganja vijenaca u župnoj crkvi Svetog Ante misno slavlje za sve stradale predvodio je fra Pavo Vujica. Na početku mise župnik fra Zoran Tadić je pozdravio roditelje, drugu rodbinu i prijatelje svih stradalih bugojanaca, predstavnike vlasti i sve koji su došli odati počast poginulim i nestalim bugojancima. Nakon njegova pozdrava pročitana su imena svih poginulih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.
Dok su čitana imena u crkvi je vladala takva tišina i jednostavno se moglo osjetiti kako s poštovanjem prisutni vjernici slušaju pozorno svako ime. Bio je to trenutak kada su se još jednom u mislima sjedinili sa svojim najbližima sjećajući se onih najljepših zajedničkih trenutaka. Sigurno su u tim mislima nastojali u tom trenutku zaboraviti na odgovornost krvnika, progonitelja, sudstva i visoke politike koja kao da je zaboravila na njihove najmilije i Bugojno.
