Zagledani u vlastitu povijest

O polihistorizmu bosanskih franjevaca (primjer fra Jeronima Vladića

Ako tražimo nešto što bi imalo biti zajednička tipološka i strukturalna crta koja prožima cijeli korpus starijeg franjevačkog spisateljstva u Bosni i Hercegovini, to možemo otkriti u specifičnom polihistorizmu franjevačkih pisaca, a ta se crta sasvim očigledno potvrđuje i u djelu fra Jeronima Vladića.

Što bi u specifičnom bosansko-franjevačkom kontekstu značio pojam polihistorizma? Ovaj filološki pojam, pomalo nezasluženo demodiran i zabačen, u klasičnim leksikonskim definicijama odnosi se na antičke autore, prvenstveno prozne pisce, historičare i retore, koji su u svoja djela unosili mnoga različita znanja i podatke. Porijeklo termina je u aleksandrijskoj filologiji, a najpoznatiji antički pisci-polihistori bili su Polibije, Plutarh, Plinije Stariji, Diodor i dr. Njihovo zanimanje nije se zadovolja­valo samo jednom vrstom podataka, na primjer historijskih, već su zalazili u mnogo šira područja. Osim značaja koji imaju kao izvori, antički polihistori su stvorili model učenog a zanimljivog proznog pripovijedanja, koji je mnogo utjecao na evropski esej u doba prosvjetiteljstva, pa i na cjelokupnu evropsku znanstvenu i posebno historiografsku književnost. Evropsku kulturu od srednjega vijeka preko renesanse do najnovijih vremena obilježavali su snažni polihistorski umovi poput, recimo, Rajmunda Lula iz trinaestoga, ili Atanazija Kirchera, „majstora od stotinu umijeća“, iz sedamnaestog stoljeća. A bilo bi vrlo zanimljivo propitati koliko i kako je polihistorizam, kao „metoda“ i kao odnos prema spoznavanju svijeta, sadržan u umijeću i težnjama velikih autora romana, sve do danas.

Već po ovim najopćenitijim natuknicama o polihistorima i o polihistorizmu jasno se vidi kamo smjera uvodna teza. Ako se i nećemo izlagati riziku smiješnoga lokal-patriotizma da bosanske franjevačke pisce uspoređujemo s klasičnima po vrijednosti, veličini i značaju, posve je održiva usporedba po tipu pisma i spisateljskoga zanimanja. Doista, franjevački pisci, naročito oni koji pišu nakon velikoga Bečkog rata te socijalno-kulturne i demografske katastrofe katolika i franjevaca u Bosni, razvijajući nove žanrove poput ljetopisa i historiografske proze, po definiciji su – polihistori. U izvanrednoj studiji Pripovijedanje povijesti, jedinoj te vrste koju do danas imamo, podudarno s ovom tezom o polihistorizmu a služeći se drukčijim terminom, mlada znanstvenica Iva Beljan govori o franjevačkom ljetopisu kao o kompozitnoj formi, naglašavajući njegovu žanrovsku neodredivost, te sposobnost „da obuhvati sve oblike pismenosti svoga doba, čak i raspon pismeno/usmeno, sve stilove, sve načine izražavanja, sve žanrove, različita područja znanja – znanost, književnost, praktično znanje; na polju književnosti sve postojeće oblike franjevačke književnosti toga doba, gotovo kao zbornik sveukupne pismenosti. […] Ovako gledan, ljetopis se pokazuje kao više od zbroja svojih izvora i utjecaja: pokazuje se kao intertekst, u čijem se prostoru susreću svjesni i nesvjesni tragovi drugih tekstova u stalnom dijalogu i interakciji, zapravo kao kultura u malom“.

Sa svojim Uspomenama o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjacima iz Rame, ali i sa svojim drugim radovima – između kojih po osobnim sklonostima izdvajam, recimo, pripovijedanje o fra Lovri Karauli, ili sjećanje na pripovijedanje fra Ante Vladića o Jukiću, ili, pak, Pabirke iz bosanske prošlosti – fra Jeronim Vladić u lancu franjevačkoga spisateljstva dugom preko tri stoljeća stoji na njegovu kraju, sav već u modernosti konca 19. i početka 20. stoljeća. Usvojio je kao pisac i intelektualac mnoge elemente te modernosti – prije svega kritičko-pozitivistički respekt spram činjenica i racionalističku trezvenost u pristupu materijalu iz pučke i franjevačke predaje.

Ilustrativan je u ovome pogledu bio Vladićev odnos prema pučkome kultu groba neznane djevojke na lokalitetu Kedžara u Vran-planini, a ilustrativno je i ono u što se taj kult pretvorio danas, kada je kult djevojke nazvane Diva Grabovčeva postao važno  mjesto na mapi novih vjersko-nacionalnih okupljališta. Pisao sam na drugome mjestu o toj promjeni, pa mi se čini uputnim ovdje to priložiti, utoliko više što se tu fra Jeronim Vladić pojavljuje kao akter priče.[*]

Po temeljnoj autorskoj poziciji, po onomu što bitno određuje njegov spisateljski stil, horizont i cilj, Vladić čvrsto stoji u tradiciji franjevačkoga pripovjedačkog polihistorizma, kako je gore opisan. Znanja i informacije iz mnogih različitih područja  – historiografije, memoarskih i putopisnih reminiscencija, pastoralne prakse i teologije, biografije, geografije-geologije, etnografije, arheologije, poljoprivrede – sve je to prisutno u Vladićevu djelu, i sve je organizirano u jedinstveni pripovjedački postupak. Asocijativni rukavci vode ga na razne strane, sukladno njegovu širokom obrazovanju i velikom životnom i putničkom iskustvu, ali o čemu god piše sidrište i središte njegova teksta uvijek je jedno: Rama u užem i Bosna Srebrena u nešto širem tematskom krugu. (Pa i u najnovije doba, kojemu smo živi svjedoci, jedan je bosanski franjevac na blistav autorski način proslijedio tu tradiciju polihistorizma prakticirajući je baš kao životni izbor i poziv – bio je to, svi dobro znamo, fra Ignacije Gavran.)

Franjevac općenito, a bosanski franjevac pogotovo, i pogotovo onaj iz bivših vremena – nije specijalist. Prilike mu ne omogućuju da to bude, ali, što je primarnije, to mu nije ni u pozvanju. Njemu je u pozvanju da bude sve obrnuto od specijalista; od njega se upravo i očekuje i traži da bude – svaštar, pri čemu ovu riječ moramo osloboditi od njezina omalovažavajućeg značenja. Ako mu, dakle, sama priroda redovničko-svećeničkoga poziva s jedne strane a s druge strane sociokulturne prilike nisu dopuštale da dosegne punu posvećenost i vrhunsku stručnost u jednoj oblasti, bosanski franjevac je svoje svaštarstvo prakticirao u najplemenitijem smislu te riječi, bio je, naime, sve što su te oskudne i surove prilike od njega zahtijevale da bude: uz duhovnika, politički predstavnik i predvodnik, savjetnik, učitelj ali i arbitar u profano-praktičnim stvarima, priučeni liječnik itd, itsl… A onaj od njih, kojega je zapalo da bude pisac i intelektualac, morao je to biti na isti način – baviti se svime što su potrebe nalagale i što je ulazilo u njegov horizont i u horizont potreba zajednice, ali svime time baviti se integralno. Biti, dakle, polihistor – ne iz hira, po vlastitom izboru, i iz duga vremena, nego po  diktatu historijskog vremena i društvenog konteksta u kojemu se živi.

Na višestoljetnoj pozornici fratarske povijesti u Bosni vidik je nizak, tijesan, zatvoren; jednako vidik svakodnevnice kao i vidik pripovijedanja o njoj. Uloge su jasno i grubo podijeljene: na jednoj su strani fratri i kršćani koji su žrtve, na drugoj su nasilnici: turci, turska vlast, i ponekad „šizmatički paćare“ što kršćansku raju „pod svoj rit“ hoće da podvrgnu. Istini za volju, u nesretnim povijesnim epizodama i sama se crkvena vlast nerijetko pojavljuje kao nasilnik sa svojim za bosanske fratre nepravednim odlukama i uredbama, ali ni to nije sve, jer ima epizoda u kojima se i sam fratarski milje u sebi dijeli na ljuto zavađene i međusobno istrebiteljske tabore. Kad te događaje nazivamo epizodama, to je eufemizam, ublažujući termin – njihova repetitivnost ukazuje na to da su prije zakonomjerni nego sporadični. Napokon, i treća vrsta unutarnje nepogode kao konstanta provlači se kroz povijest franjevačke zajednice u Bosni – sukob između autoritarizma redovničke vlasti i nedopustivo emancipiranoga pojedinca, u kojemu ovaj potonji redovito izvlači deblji kraj.

Najvažniji lik u tako oblikovanoj slici svijeta, lik koji njome caruje, koji ju zauzima i ispunja svu ostavljajući malo mjesta za bilo što drugo, jest lik neprijatelja, a njegova paklena ćud ne miruje u namjeri da uništi sve naše – tijelo, imanje, dušu, vjeru, narod. Nije to neprijatelj iz Isusovih uznemirujućih i nepodnošljivih mirotvornih naputaka – onaj kojega trebaš ljubiti, niti onaj kojemu trebaš okrenuti i lijevi obraz pošto te je udario po desnom. Ni Isus ovdje nije evanđeljski Isus nenasilja i Govora na gori, nego je  protureformacijski vojskovođa nad vojskama, kondotjer koji pobjeđuje i nemilosrdno satire  neprijatelja – makar u našim željama, fantazijama i vrućim zazivima, kad već u stvarnosti ne možemo mi.  Rječitu parabolu o tome ima fra Filip Lastrić, možda najveći i najuzorniji polihistor od svih franjevačkih pisaca uopće.

U Govorenjima od svetie, za lasnoću pastirah puka priprostog spravljenima (Mleci, 1766), u homiliji na dan Imena Isusova, Lastrić, dakle, piše kako se pobjedonosni Jan Žiška, glasoviti kapetan boemski, opraštao sa svojim vojnicima kada imadijaše umriti: „Zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju udriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime: Žiška, Žiška!, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas.“ Tako je isto, nastavlja pisac, „prilično promišljati o Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učini se njima suviše strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na Nebo, ostavi svojim virnim Prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali.“

Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože „za strašiti neprijatelje“ – kakva bučna agonistička kristologija!

Sasvim nam je lako zamisliti da je piscu – premda izvrsno upućenu u Sveto Pismo – nadahnuće za ovu prispodobu, uz opći posttridentski borbeni duh, mnogo više dalo vlastito iskustvo nego sva četiri evanđelista zajedno i Djela apostolska pride. Boraveći u samostanu u Sutjesci u vrijeme bezakonja i nereda poznatoga kao „pobuna Morića“, Lastrić se nagledao besmislenoga zla i bijesa i uludo prolivene krvi, pa i na vlastitoj koži doživio nešto od toga. Živo je to opisao u latinskom predgovoru svoje nedovršene dvojezične knjižice Testimonium bilabium (Venecija, 1755). I samostan u Sutjesci nalazio se više puta na udaru, a jednoga listopadskog dana pod pravom opsadom. Kod drugoga ljetopisca, Mije Batinića, nalazimo podatak da su glavni kolovođe bili neki Madžar-Alija iz Doboja i Komšaga Sarajlija. Dok su fratri iznutra podupirali vrata samostana da ih razbojnici ne razvale, jedan od njih ispali kuburu kroz pukotinu u vratima i rani Lastrića u „gornju stranu desnog bedra“, a gvardijanu fra Nikoli Glavočeviću „kroz rukav od habita dva zrna protjeraše“. Slijedeće noći negdje na konaku Madžar-Alija u pijanstvu ubije Komšagu a beg Bjelopoljac prenese leš u Sutjesku,  da se „učini ćevš“ te fratri „na pravdi štetovaše 500 groša“. Ljetopisac dodaje: „Al ni ubojica nije se nanosio glave, jer pohvaliv se u Sarajevu da je i jednog Turčina pogubio, skoče baše i udave ga na mjestu.“ (Nije ovdje teško prepoznati ime i  motiv po kojemu je napisana znamenita pripovijetka velikoga pisca o Mustafi Madžaru i svijetu koji je „pun gada – i krštenog i nekrštenog“.) Lastrićeva rana, kako sam piše, „nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nemamo iskusnog kirurga“. Pisanje nije mogao nastaviti, jer je ostao  prikovan za krevet tri mjeseca, pa je knjiga u tisak morala ići nedovršena.

Ako na fenomen bosanskoga franjevaštva i na Bosnu Srebrenu kao njegov institucionalni izraz i okvir primijenimo važnu načelnu distinkciju između prošlosti, kao neke bivše realnosti, i historije, tačnije historiografije, kao pripovijedanja o toj prošlosti, tada je razložno zapitati se: kakvom historijom Bosne Srebrene mi danas, zapravo, raspolažemo i operiramo? Što, kako, iz kakvoga historiografskog diskursa učimo i znamo o toj povijesno-civilizacijskoj strukturi?

Već i najletimičniji pregled relevantne literature dovoljan je za zaključak, koji ovdje nudim u namjerno gruboj formulaciji: o fratarskoj povijesti u Bosni znamo ono i onako, što i kako o njoj pripovijedaju sami fratarski pisci, jer druge historije i nema, zato što ju  nitko drugi nikada nije ni pripovijedao/pisao niti se za nju ozbiljnije i obuhvatnije zanimao. Ovdje jedino treba specificirati da su izrazom „fratarski pisci“ obuhvaćeni i autori koji nisu u striktnom smislu članovi Reda, ali su ovako ili onako formirani u franjevačkom krugu i ozračju. Zaključak postaje još izoštreniji i jasniji ako ga suzimo samo na sintetska djela. Tu u užem smislu raspolažemo sa samo šest naslova, nastalih u rasponu od stotinutrideset godina: Vjenceslav Mijo Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova…, Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, Leonardo Čuturić, Franjevci među hrvatskim pukom kroz sedam stoljeća, Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti i Anđelko Barun, Svjedoci i učitelji. Ovomu još valja pridodati radove koji franjevački fenomen promatraju u manjim ali važnim odsječcima povijesti; takve su, recimo, monografije Srećka Džaje o katolicima u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Joze Džambe o franjevcima u srednjovjekovnoj Bosni i Marka Karamatića o franjevcima u austrougarskom dobu. I to je manje-više – sve.

Suvišno je ovom prilikom opširnije i detaljnije iznositi čime su nas sve ova djela i autori zadužili, kao i o prednostima koje im je pružala insajderska pozicija – počev od samih tehničkih olakšica u istraživanju, pa do psihološko-kreativnih i motivacijskih aspekata, do empatijskog i intuitivnog znanja, koje nije mjerljivo ali je od silne važnosti i u znanstvenome radu. Sve je to vidljivo i u pisanju fra Jeronima Vladića: vladanje materijom, intimna suživljenost s temom i dubinsko poznavanje svih njezinih aspekata, što se u tekstu realizira kao toplina, gipkost i uvjerljivost pripovijedanja.

S druge strane, iako se neki od navedenih autora izdvajaju izrazitom težnjom ka znanstveno-kritičkom postupku i k maksimalnoj interpretacijskoj racionalnosti i objektivnosti, pa već i kod Jelenića nalazimo važne iako tek mjestimične kritičke objekcije, ostaje činjenica da su svi oni – zajedno s ovom malenkošću koja vam o tomu govori! – determinirani vlastitom pripadnošću toj prošlosti i toj povijesti: sami svoj predmet i refleksija o njemu u isti mah. Odatle proistječe da naše pisanje i promišljanje, svjesno ili nesvjesno, mora biti u ovoj ili onoj mjeri apologetsko, s ograničenom kritičnošću, bez mogućnosti da se iskoraci, da se uspostavi radikalna distanca prema predmetu, da bi se on uzmogao sagledavati bestrasno, sa svih pa i onih neugodnih strana, kao što bi se sagledavao bilo koji drugi.

Što je, dakle, Bosna Srebrena? Što je kao svjetski fenomen – unutar Franjevačkoga reda i Katoličke crkve, što u povijesti hrvatskoga naroda, što, pak, kao struktura u kontekstu povijesti Bosne i Hercegovine? Kako se te tri njezine uloge jedna s drugom skladaju, a kako grade unutarnje polje ambivalentnosti pa i napetosti?

Pišući o neistraženosti toga kompleksnog odnosa (u knjizi Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture), činilo mi se važnim upozoriti na to da sva dosadašnja literatura, uglavnom apologetska, redovito ističe povezanost i stopljenost franjevaca s narodom do te mjere, da se te dvije povijesti praktično izjednačuju: povijest bosanskih franjevaca i povijest bosanskih katolika-Hrvata. Bolje bi, međutim, bilo, i životnoj stvarnosti približnije, sliku te povijesti zamisliti slojevitije i manje idilično: život naroda i život njegovih franjevaca (uistinu: njegovih, jer su svi bili rođeni tu, u Bosni, i iz naroda – nečiji sinovi, braća, rođaci, susjedi…) jest bio velikim dijelom isti i zajednički, no u isto vrijeme tekao je i odvojeno, svaki na svojoj razini, i te dvije razine bile su različite i u materijalno-egzistencijalnom, i u kulturno-civilizacijskom, a bogme katkad i u interesnom smislu. Makar se na prvi pogled radi samo o nijansi, i makar je granicu između tih dvaju tokova katkad teško uočiti, ova je distinkcija veoma važna, jer govori o tome da je stvarna povijest narodnoga života u mnogim elementima svoje braudelovski shvaćene svakodnevne konkretnosti zanemarena, neistražena i nepoznata, jer je prekrivena i konzumirana poviješću bosanskih franjevaca, i poviješću njihove provincije, “redodržave”, kao institucije.

Bosna Srebrena svjetski je unikum; nešto usporedivo moglo se naći možda još samo u položaju franjevaca u otomanskoj Palestini. Podložni Crkvi, ali praktično dobrim dijelom izvan njezine vlasti. Podložni Porti, ali s praktičnom milet-autonomijom u okviru čijega  ograničenog ali realnog prostora gospodare sami sobom i svojim vjerničkim pukom. Podanici inovjernoga Carstva, manji od makova zrna, i istovremeno gospodari svojih podanika, njihovih duša, običaja, sudbina pa katkad baš i života, uza što ide teret odgovornosti ali i sasvim određeni vladalački apsolutizam. Sve je to jedan sustav, struktura i mentalitet koji u historiografiji, osim nekih lucidnih nalaza u radovima Srećka Džaje, Joze Džambe, možda još ponekog autora, nije znanstvenokritički istražen, osvijetljen i interpretiran. Ivo Andrić je genijalnom povijesnom intuicijom ali i izvanrednom obaviještenošću pronicao u ovaj bosanski franjevačko-katolički fenomen, osjećao jedinstvenost i ambivalentnost toga položaja, te condition humaine, pa iako je on u taj kompleks i kontekst uronio umjetnički, književnoistraživački, njegovi uvidi imaju i kognitivnu i povijesnu i antropološku, a ne samo književnoumjetničku relevantnost.

U okolnostima življenja kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom u svojoj zemlji a u tuđemu carstvu, u trajnoj borbi za religijski (u predmodernim okolnostima ipso facto – i narodnosni) identitet, kao i za egzistencijalni opstanak, stvara se psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca (i bosanskih katolika uopće). Kulturno – u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture, organizacijski – u okviru cjeline Franjevačkoga reda i Katoličke crkve, etnički – u procesu oblikovanja hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, taj profil zadobiva oblik i status varijeteta, dvostruke civilizacijske margine: i u odnosu prema cjelini sociokulturnog ambijenta Bosne i Hercegovine dominantno obilježenoga osmansko-islamskom civilizacijom,  i u odnosu prema zamišljenim „čistim“ formama zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i hrvatske nacionalne kulture. Taj bosanskokatolički identitet, naravno, korespondira s objema „svojim“ cjelinama, bosanskohercegovačkom i hrvatskom, ali je u odnosu prema objema i diferenciran. Crte te razlikovnosti nisu toliko jake da bi varijetet prerastao u zaseban identitet, ali su dovoljno jake da se on ne stopi bez ostatka u jedinstven identitet s bilo kojom od dviju navedenih cjelina.

Jedna „vanjska“ historija bosanskoga franjevaštva i Bosne Srebrene, proučena, istražena i napisana s neapologetskih premisa i dezinteresno, oslonjena na suvremene metodološke i konceptualne obrasce, značila bi veliki dobitak i otkriće – kako za samu znanost, tako i za sve nas. A mogla bi biti i početak jednoga sasvim novog, internacionalnog i komparativno-kontekstualnog zanimanja za taj zanimljivi fenomen balkanske crkvene i opće povijesti. Svojevremeno se Srećko Džaja morao sporiti, jedini ali zato kompetentno, s Noelom Malcolmom koji je u svojoj veoma hvaljenoj i široko prihvaćenoj Povijesti Bosne bosansko franjevaštvo arogantno sveo  na quantité negligeable. Koliko je meni poznato, do danas se u općoj percepciji u tom pogledu nije ništa bitno promijenilo. Uz spomenutu studiju Ive Beljan, kao „domaće“ ali veoma kvalificirane znanstvenice, stanovito indirektno ohrabrenje donose pojave nekih knjiga stranih autora koje se bave bosanskohercegovačkom povijesnom problematikom iz drugih uglova, ali u kojima je franjevačka tema adekvatno obuhvaćena. Nedavno smo Ivan Pandžić i ja u „Synopsisu“ objavili sjajnu veliku studiju mladoga belgijskog slavista Stijna Vervaeta o izgradnji nacionalnih identiteta u Bosni u Hercegovini u austrougarsko doba na primjeru književnih tekstova, a poznato mi je da je u Engleskoj prije koju godinu izašla odlična knjiga o „civilizatornoj misiji“ Habsburga u Bosni i Hercegovini autora Robina Okeyja.

Za nepune dvije godine, 2015, napunit će se stoljeće od kultne Jelenićeve Kulture i bosanskih franjevaca. Od njezina reprinta, koji smo fra Marko Karamatić i ja objavili 1990. u tadašnjoj „Svjetlosti“, 2015. proći će četvrt stoljeća. Možemo li sa svoje strane išta učiniti da ti datumi ne budu prazno slavljenički, nego da budu izazov za nova sagledavanja?

(Dorađen tekst izlaganja na skupu o fra Jeronimu Vladiću, koji su ramski franjevci organizirali 22. lipnja 2013. u samostanu na Šćitu)