Znameniti franjevci Rame: Fra Bono Milišić

Znameniti franjevci Rame: Fra Bono Milišić

Fra Bono Milišić rodio se u Rumbocima 15. veljače 1841. godine. Krsno mu je ime Ilija. Upoznao ga je župnik fra Bono Perišić iz Fojnice i kao sposobna dječaka poslao u Fojnicu zajedo sa stričevićem Petrom gdje su oba stupila u novicijat, uzevši ime Bono, odnosno Ivo. Ovaj drugi poznat je kao Jurić. Umro je kao misionar u Svetoj zemlji 1923. godine. Tri godine fra Bono je bio na studiju u Đakovu, a bogosloviju završio u Madžarskoj kao odličan student te je dobio mnogo knjiga da ponese sa sobom u Bosnu. Prvu je misu slavio na groblju u Rumbocima 1863. godine.

Nakon trogodišnje kapelanske službe u Bugojnu i Rami vršio je službu učitelja novaka u Fojnici pet godina. Upoznao ga je apostolski vikar biskup fra Paškal Vujičić i uzeo ga za osobnog tajnika 1871. godine od čega je nakon godinu dana, zbog slaba zdravlja, odustao i postao župnik u Rami. I to je, također radi slaba zdravlja, morao napustiti i otići u Triješćane, gdje je proboravio tri godine i prilično se oporavio, te bio poslan za odgojitelja bogoslova u Ostrogon u Mađarsku, ali kad su ga izabrali za gvardijana u Fojnici 1877. godine, morao je napustiti ovu službu iako ju je volio. Bio je izabran za definitora i sudjelovao je na kapitulu na kojem je Rama proglašena rezidencijom. Nakon gvardijanstva u Fojnici došao je za župnika u Podmilačje, a onda za predsjednika rezidencije u Rami 1883. godine i završio radove na gradnji crkve. On je četiri puta bio župnik na Šćitu i kupio je puno zemlje u dolini i na planini gdje je gajio stoku, a posvetio je brigu i vinogradima u Triješćanima, a uz kuću na Šćitu gajio je voće. Napravio je čatrnju u koju je sveo vodu s nove crkve i vodu koju je doveo fra Augustin Dembić s vrela zvanog Fratarka. Uredio je knjižnicu u koju je fra Jerko Vladić ostavio većinu svojih knjiga tako da je ramska knjižnica bila “jedna od najvažnijih u Bosni”.[1]

Fra Bono je 1888. godine postao provincijal i kupio je zemljište za gradnju gimnazije u Visokom, ali mu je vlada nije dala graditi jer nije bila sklona franjevcima.

Bio je vrlo visok čovjek, oko dva metra, k tome je bio krupan i jedno vrijeme je bio težak 200 kg. Inače je bio dobričina i ozbiljan čovjek koji je ulijevao poštovanje i povjerenje. Nije bio zlopamtilo. Dok je bio gvardijan u Fojnici, na izdisaju turskog zuluma, dohvatio ga je zadnji bijes bespravnog i pokvarenog društva. Fra Kazimir Ivić o tome piše:

“U godini 1878. fra Bono Milišić je bio dvaput u opasnosti života. Jednom je zgodom te godine morao klečati pred jednim silnikom dva puna sata, a on mu je oko glave mahao ćordom. Od toga vremena počeo je fra Bono sijediti, oslabilo mu je srce i nikada više nije imao pravog zdravlja. Poslije okupacije znao je fra Bono gdje se krije taj silnik, upitan je za to, ali nije htio kazati, oprostio mu je veledušno”.[2]

Kad je iza Velike Gospojine 1902. godine otišao u banje na Ilidžu, udarila ga je kap i izdahnuo je u sarajevskoj bolnici 17. kolovoza iste godine.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

[1]  Usp. Isto, str. 130.

[2]  Usp. Isto, str. 124B125.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing