KUĆANI: „Mali Vatikan“ u Rami

Rama 05.06.2022. 09:45h Uredništvo

Najslađe trešnje na ovim prostorima su sigurno iz Kućana. Tu su i druge sorte voća: od svakojakih krušaka i jabuka te vinove loze. I danas postoje ostaci trsja. Brojni izvori vode svjedoci su dobre zemlje i Božje brige za svoj narod na Kućanima

Među Ramljacima se znalo kazati da su Kućani „Mali Vatikan“ upravo zbog velikog broja duhovnih zvanja. Teški uvjeti života poticali su odlazak na srednjoškolsko obrazovanje. U svemu tome neki su se odlučili poći u sjemenište i tako su povlačili jedni druge.

Prolazeći kanjonom Rame, magistralnom cestom Prozor – Jablanica, tik uz Jablaničko jezero, teško je odoljeti očaravajućem krajoliku. Sve se čini više nego idilično. Pogled često bježi ka lijevoj obali, na stijenu koja ponosno stoji iznad cijelog kraja. Tu se smjestilo selo Kućani kojega zovu i „Mali Vatikan“.

Skriveno od pogleda s prometnice ovo mjesto živi svoj život. Tu je mir, tu su mirisi drugačiji, tu je voće ukusnije, tu su šumske jagode najslađe, tu je sunce najtoplije.

Od tunela Jasen, na magistralnoj cesti M16.2. Prozor – Jablanica, preko Jablaničkog jezera vodi most u Ustiramu. Prošavši kroz ovo gusto selo uski krivudavi put vodi dalje, gore visoko, negdje pod same oblake, tamo gdje se čini kako se dodiruju nebo i zemlja.

Nakon bezbrojnih krivina stigosmo do kraja puta. Na padinama s jugozapadne strane proviruju crveni krovovi kamenih kuća i onih novih, modernih. Na vrh sela, groblje s crkvicom kao iz bajke. Stigli smo, dakle, na Kućane, mjesto u općini Prozor-Rama, koje je filijala župe svetog Ante u Gračacu. Prvi je dojam kako su Kućanci izabrali mjesto za groblje i crkvu da njihovi preci i crkva bdiju i nadziru selo i cijelu Donju Ramu.

Od Solakove Kule do Gračaca

Nedjelja je. Kućanci se okupljaju na redovnu nedjeljnu misu, a ovaj put je ujedno i proljetni blagoslov polja. Stoga i ne čudi malo više vjernika nego obično. Misu predvodi župnik fra Anto Cvitković. Okupili su se stalni stanovnici, ali i oni koji su potegli čak iz Zagreba i drugih krajeva kako bi ovom prigodom bili na svojoj rodnoj grudi, molili za svoje pokojne i blagoslov. Nakon mise, Kućanci su takvi ljudi da ne možete otići odavde, a da barem ne popijete rakiju. Da ste neki slučajni prolaznik ili pak neka rodbina isto biste prošli. Uvijek će netko potezati za rukav i zvati na užinu. Ovdje se svatko osjeća kao da je kod kuće.

Nekoć je ovo selo pripadalo župi Solakova Kula, no od preseljenja župe iz Trišćana na Gračac godine 1893. Kućani pripadoše Gračacu. Odmah se ukazala potreba imati crkvu u selu. Međutim, zbog gradnje župne crkve, filijalna je podignuta tek 1983. u groblju i 2003. posvećena Gospi Snježnoj. Upravo je to blagdan kada se Kućanci najradije okupljaju. Naravno, svoje godišnje odmore planiraju i za patron župe svetog Antu te nastoje doći za oba blagdana. Prije izgradnje filijalne crkve u selu je bio drveni zvonik s kojega bi zvono označavalo vrijeme Anđeoskog pozdrava, ali i upozoravalo kada bi se spremala neka vremenska nepogoda ili druga opasnost. Poslije ovog rata drevna konstrukcija je zamijenjena željeznom.

O životu na ovom prostoru Kućana i okolici svjedoče nekropole stećaka na lokalitetima Prigrađe, na putu prema Tošćanici, Stogiru, Kleku, Vracam i Došćici. Tu je i legenda koja je još uvijek živa među Kućancima da je na lokalitetu Glavica, iznad sela bila crkva. No, legende kažu da je nekoć ovo selo bilo isključivo muslimansko o čemu svjedoči i fra Pavao Dragičević iz 1741. i 1744. Nema spomena o Kućanima kao katoličkom naselju. Tek krajem 19. stoljeća Kućani se navode kao većinsko katoličko naselje. Prema legendi muslimani su pomrli od kuge.

Selo do rata napučeno djecom i omladinom

O povijesti Kućana i svim drugim naseljima Donje Rame detaljno je zapisao fra Mato Topić u knjizi Župa Gračac u Donjoj Rami, objavljenoj 2012. koja je postala literatura za istraživače ovih prostora. O obiteljima, prezimenima i kratkom poviješću svakog mjesta u Rami fra Mato je pisao u opsežnom djelu Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu u nakladi Franjevačkog samostana Rama Šćit.

Na Kućanima su živjele obitelji prezimena: Antunović, Križanac, Markić, Šunjo, Vladić i Vukoja. Sudeći prema obnovljenim i novim kućama ova prezimena s Kućana neće nikada nestati.

Danas u ovom selu obitelj Šunjo ima dva srednjoškolca koji pohađaju Katolički školski centar u Sarajevu. Do pred sam zadnji rat selo je bilo napučeno djecom i omladinom.

Od muslimanskih obitelji ovdje su živjeli Medini za koje se tvrdi da su doselili iz Medine, zatim Agići i Vila.

Zora Marić

„Sve do rata na Kućanima je bilo više od 40 obitelji. Danas živi svega dvadesetak osoba. U ljetno vrijeme dosta je raseljenih koji po cijelo ljeto provode kod svoje kuće. Ima onih koji i zimi provedu najmanje po jedan mjesec. Posebno je živo kad se približi Gospa Snježna. Tada pristižu naši Kućanci iz svih krajeva. Najmanje tjedan dana prije traju priprave za blagdan“, kazala je Zora Marić koja je rodom s Kućana u obitelji Antunović, a uposlena je u Domu zdravlja „Rama“ u Prozoru.

Žuljave ruke i puno odricanja

Kućanci su stradavali u ratovima, od teškog života i nevremena. Kako reče Josip Vukoja pred Domovinski rat na Kućanima je bilo 60 momaka koji su spremno preuzeli odgovornost braniti svoj narod.

Za sve one koji su poginuli i nestali tijekom Drugog svjetskog i Domovinskog rata Kućanci su, iz zahvalnosti, podigni spomen obilježje. Inače, ratni sukobi potaknuli su veliko iseljavanje uz već ono prethodno zbog teških uvjeta života.

Iako sada u ovo proljetno vrijeme sve izgleda tako idilično, oduvijek se živjelo teško i mukotrpno, s puno odricanja i žuljavih ruku. Puta nije bilo. Daleko od svega. Osnovna djelatnost bila je poljoprivredna proizvodnja. Nakon izgradnje hidroakumulacije Jablaničko jezero, postalo je još teže. Nije bilo mosta preko jezera i nije se moglo preko vode. Bio je neki put s Gračanice preko Kleka ispod Klečke stijene do Kućana, ali je sve to bilo tako teško da je tjeralo ljude da pokušavaju naći i ostvariti bolje uvjete života. Odlaskom u Njemačku standard se poboljšavao, ali je to još uvijek bilo daleko od lagodnoga života i onoga „kako treba biti“.

Najslađe voće

Kućani su osobiti po mnogo čemu. Jedna od osobitosti je voćarstvo. Najslađe trešnje na ovim prostorima su sigurno iz Kućana. Tu su i druge sorte voća: od svakojakih krušaka i jabuka te vinove loze. I danas postoje ostaci trsja. Brojni izvori vode svjedoci su dobre zemlje i Božje brige za svoj narod na Kućanima.

„Sve ovo voće su kalemljene domaće sorte. Ono je nevjerojatno sočno. Rijetko koja godina izda. Ovdje je, nažalost, najviše starijih osoba, ali dolaze i mlađi, obnavljaju svoje kuće pa čak prave i nove“, riječi su Josipa Vukoje koji, kao „okorjeli“ Kućanac, ne želi napustiti svoje mjesto iako ima stan u Prozoru.

Baš to sočno voće s teškom je mukom dopremano ne samo u Prozor, nego i Mostar, čak Dubrovnik i Metković.

U trgovini kod Hansa

Tijekom posjeta Kućanima razgovarali smo i s Katom Vukoja, rođenom Vladić, koja je cijeli svoj život provela baš tu, na Kućanima. Ona je prava riznica povjestica i informacija.

Rado se prisjeća svoje mladosti i odlaska s majkom do nekadašnje željezničke postaje Rama koja se sada nalazi pod vodom Jablaničkog jezera.

Foto: Kata Vukoja

„Kada bismo natovarili konja voćem onda bismo moja mater i ja krenuli na Ramu. Tamo je bila trgovina i radio je neki Hans. Kad bismo rastovarili konja onda bi mene mater stavila na njega i okrenula prema Kućanima i ja bi sama kao mala išla do Kućana. Tu bi opet susjedi pomogli da natovarimo druge sepete s voćem i ponovno na Ramu. A tu u trgovini kod Hansa svidilo mi se neko platno. Nagovarala sam mater da mi kupi. No, prìče je bilo kupiti brašna, soli, gaza za kuću. Ipak, meni je taj Hans odrezo platna i dao. Niko nije bio sretniji od mene. Ja sam mu onda dala našeg voća, onako, kradomice“, prisjetila se baka Kata anegdote koja na najbolji način opisuju kako se i od čega živjelo na Kućanima.

Mjesto grobova i starih kamenih kuća

U ovom je selu moguće danas vidjeti autohtone kamene kuće – ponegdje urušene, neke su obnovljene… One svjedoče o majstorskom umijeću gradnje kamenom. Međutim, nikle su i potpuno nove. Sve to govori da su Kućani bili i ostat će uvijek najdraže mjesto svojim Kućancima.

Na lokalitetu Prigrađe nalazi se grob za koji mještani kažu da je nekog fratra ili biskupa. Na brdu, zapravo neobičnom uzvišenju nazvanom Rajan ima ostataka zidina i vjeruje se kako je tu nekoć bio grad. To potvrđuje lokalitet naziva: Prigrađe. Prema predaji koju i danas čuvaju Kućanci, tu je nekoć postojala tamnica.

Jelin grob

Za grob na Prigrađu Kata pamti staru predaju. „Moj ćaća je imao knjigu u kojoj je pisalo da su Turci potrali fratre iz Fojnice. Jedne su ubili u Deževicama, a druge ovde na Prigrađu i to dvojicu. Jedni su onde kraj Kleka, na onom koseljku koji se zove Crkvica, a jedne su ubili u Ljubuncima u župi Uzdol. Tu bi se išlo na zavit, a iđe i sada na Petrov. Na Prigrađu bi bila misa i jednom jedan fratar reče kako se ne zna šta je u grobu. Onda su ljudi otkopali i našli dvoje kosti. Našlo se čak i malo one pratarske čoe“, kazuje baka Kata.

Kućanci pak osobito časte i zavjetuju se na Jelinom grobu – prema narodnim zapamćenjima na lokalitetu Jelin grob, nazvanom upravo prema legendi da je tu pokopana cura još za turskog vakta. Kako se grob nalazio na mjestu kojem je prijetilo otiskivanje zemljišta kosti su izvađene i premještene u groblje. Zanimljivo je da su u grobu nađena dva kostura. Ovo zasigurno zaslužuje posebno stručno istraživanje.

„Tude je na Jelinu grobu ukopana neka cura. Ukopana je u nekoj strani, a ona se poravna. Nađene su dvoje kosti. Sigurno su to bili muž i žena. Da se ne bi opet urušilo ili zaraslo kosti su prenesene u groblje tu iznad sela“, pojasnila je baka Vukoja koja je rođena 1936. godine i kao dijete sjeća se nekih ratnih zbivanja. Posebno joj je ostalo u pameti kako je poslije ratnih stradanja često nosila hranu pripadnicima hrvatske vojske koji su se sklanjali pred komunističkom vlašću.

Selo s najviše visoko obrazovanih po stanovniku

Životni uvjeti poticali su Kućance da izlaz pronalaze u školovanju i traženju posla u Rami, drugim mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i inozemstva. Udaljenost od putova i drugih većih mjesta, pogotovo izgradnjom Jablaničkog jezera, utjecala je na cjelokupni život, pa tako i školovanje. Dugo vremena jedino moguće prijevozno, odnosno, prijenosno sredstvo bili su konji.

Od Hrvatske i Italije, sve do Argentine

U početku su se djeca ovdje obrazovala u privatnoj kući. Kasnije je sagrađena četverogodišnja škola ispod sela koju su pohađali mališani s Kućana, Kleka, Došćice i Homatlija. Pred sam rat na Kućanima je u četverogodišnju školu išlo 12 učenika, a više razrede na Gračacu 23. Obitelji su na sve moguće načina omogućavale daljnje školovanje djece: pješačeći na Gračac; putujući u Jablanicu, Prozor, Konjic, Mostar; odlazeći kod rodbine u Hrvatsku ili sjemenište. Upravo ti uvjeti potakli su da brojni Kućanci završavaju visoko obrazovanje. Danas ih je na desetine koji su pravnici, liječnici, svećenici, sveučilišni profesori… kako u BiH tako Hrvatskoj pa i u Rimu. A Kućanci su se raseljavali tako daleko da ih se može naći i u Argentini. Ali nikada nisu ostavili ili zaboravili svoje Kućane.

Izvor duhovnih zvanja

Zora Marić, čija majka još uvijek živi na Kućanima, a ona koristi svako slobodno vrijeme kako bi bila u svom rodnom mjestu, kazuje o duhovnim zvanjima iz ovog sela. „S Kućana je bilo svećenika već prije Drugog svjetskog rata: pokojni Ivo Antunović. Kasnije ih je bilo još i više. Preminuli svećenici su: Nikola, Jure i Ivan Antunović te Zoran Vukoja. Od živućih su: Vlado Markić, Ivan Antunović koji je dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Domin Vladić s trenutnom službom u Kanadi, a ranije je bio u Australiji.

Ove godine treba biti mlada misa još jednog mladomisnika čiji su roditelji s Kućana iz obitelji Markić. “Nadamo se još jednom mladomisniku iduće godine“, spominje Zora te veli kako iz ovoga mjesta ne potječu samo svećenici nego imaju i pet časnih sestara. „Moje dvije sestre su časne. Imamo časnu u Rimu, sestru Bernardetu. Jedna je već tamo preminula. A sestra Terezija je profesorica u Katoličkom školskom centru u Sarajevu“, ponosito je nabrojila gđa Marić duhovna zvanja.

Prvi od svećenika iz ovog sela, koji je još prošlog stoljeća boravio u Rimu, jest nedavno preminuli fra Nikola Vukoja, a najviše vremena u Vječnom Gradu proveo je isusovac Jure Antunović koji je magistrirao u Rimu, a zatim punih 11 godina bio urednik Hrvatskoga programa Radio Vatikana.

Nakon povratka u Hrvatsku, obavljajući dužnost kapelana u Zametu, u 50. godini život, zatekla ga je bolest, od koje je preminuo.

S kraja 1980-ih i početkom 1990-ih, nekolicina, u većini djevojaka, iz Rame je također došla u Rim. Najviše zaslužne za to su časne iz Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga među kojima je bila redovnica upravo s Kućana.

Prisutnost sestara ove družbe u Rimu počinje 1924. godine, kada su preuzele brigu za kućanstvo u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima, a nakon čega su otvorile školu i starački dom u istočnom dijelu grada – Centocelle.

Danas su najbrojnija hrvatska ženska vjerska ustanova u ovom gradu, s ukupno 15 sestara, a među njima je i s. Elizabeta Antunović s Kućana. Obiteljske ili prijateljske veze potakle su ove redovnice da prime i smjeste nekoliko djevojka iz Rame.

Neće nestati

I da ne dužimo… Ovo je još jedna priča o mjestu koje ima svoju povijest, ima svoje osobitosti, ima svoje zanimljive ljude. Mjesto koje zasigurno neće nestati, nego će se ponovno roditi kao što se rađa novo sunce koje je upravo zašlo iza Klečke stijene koja bdije nad Kućanima i cijelim donjeramskim krajem.