MULTIETIČNOST U nacionaliziranoj kući posljednjeg premijera NDH, princ Albert od Monaka otvorio obnovljeni Olimpijski muzej Sarajevo, a učenici Bošnjačke gimnazije izvjesili su zastave

MULTIETIČNOST U nacionaliziranoj kući posljednjeg premijera NDH, princ Albert od Monaka otvorio obnovljeni Olimpijski muzej Sarajevo, a učenici Bošnjačke gimnazije izvjesili su zastave

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, princ Albert II od Monaka i predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Izet Rađo, sinoć su simboličnim presijecanjem vrpce otvorili obnovljeni Olimpijski muzej Sarajevo, a danas je gradonačelnik Grada Sarajeva u sarajevskoj Vijećnici uručio princu Albertu II od Monaka uručio Ključ Grada Sarajeva. Zanimljiva je povijest ovog objekta –  nekada je bio vlasništvo Nikole Mandića, posljednjeg premijera NDH te je u vrijeme Jugoslavije nacionaliziran i pretvoren u Muzej. Potpuno je srušen u vrijeme agresije BiH i Sarajevo te ponovno obnovljen kao jedan od simbola ovoga grada.

Olimpijski muzej bio je potpuno uništen tijekom rata u BiH i opsade Sarajeva i nakon 28 godina zasjao je u punom sjaju.

“Mi smo na početku našeg mandata jasno kazali da ćemo obnoviti sve porušene i srušene simbole ovog grada, polako naš san postaje java. Večerašnja noć je dokaz tome. Ovaj muzej, naš grad, Bosnu i Hercegovinu odbranili su najbolji sinovi naše zemlje, neki večeras nisu sa nama, na tom putu dali su svoje živote i neka im je rahmet i vječna slava i hvala”, poručio je gradonačelnik Skaka i obećao kako će nastaviti graditi i vrijedno raditi kako bi grad Sarajevo bio što ljepši i bolji, “to je nezaustavljiv put, mi na tom putu nijednog trenutka nećemo posustati, a to vam obećavamo.”

“Olimpijski duh je trajni eliksir, krila mladosti, novih susreta, novih postignuća i medalja koje su motivacija za istajnost i vjera da je sport naš najbolji prijatelj. Olimpijske igre su hodočašće ka prošlosti i vjera ka budućnosti”, rekao je Rađo iskazavši zahvalnost Gradu Sarajevu, gradonačelniku i svim institucijama koje su doprinijeli obnovi Olimpijskog muzeja.

U svečanom programu na otvaranju Olimpijskog muzeja, sudjelovali su Vojni orkestar, operni solisti Aida Čorbadžič i Kenan Hasić, međureligijski hor Pontanimo izvedbama “Sarajevo marcha”, “Sarajevo će biti, sve drugo će proći”, te himne EYOF-a 2019. “We create together”, kao i učenici Bošnjačke gimnazije spuštanjem zastava svih zemalja učesnica EYOF-a 2019.

Princ Albert i sam je veliki zaljubljenik u sport, sudjelovao je na pet Zimskih olimpijskih igara od 1988. do 2002. godine kao član nacionalne bob momčadi, član je Međunarodnog Olimpijskog Odbora od 1985. godine i predsjednik Monegaškog Olimpijskog Odbora.
On je tijekom primanja Ključa Grada Sarajeva rekao e kako mu je čast biti u Sarajevu i sarajevskoj Vijećnici čiju povijest dobro poznaje.

“Ova zgrada je simbol feniksa Sarajeva jer se digla iz pepela i uz veliku pomoć europskih zemalja je obnovljena. Čast mi je primiti Ključ Grada Sarajeva u ovom simboličkom mjestu, počašćen sam ovim gestom. Volio bih da mogu provesti više dana ovdje, ali znam da ću se vratiti u Sarajevo i nadam se da ćemo tada slaviti vaša dostignuća”, rekao je princ.

Obnovu Olimpijskog muzeja podržali u Olimpijski savez BiH, Međunarodni Olimpijski savez, Gras Sarajevo koji je samo za obnovu interijera odobrio 600.000 KM i za projektnu dokumentaciju još 100.000 KM, potom Vijeće ministara sa 250.000 KM itd.

Zgradu Olimpijskog muzeja projektirao je čuveni češki arhitekt Karlo Paržik kao vilu za sarajevskog odvjetnika i političara Nikolu Mandića 1903. godine i rađena je po uzora na luksuzne europske vile iz istog perioda. Nakon Drugog svjetskog rata objekt je nacionaliziran i proglašen društvenom svojinom. Zgrada Olimpijskog muzeja proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine kao dio graditeljske cjeline vila iz austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici.

Muzej je otvoren 8. veljače 1984. godine, a uništena je 27. travnja 1992. tijekom četverogodišnjeg granatiranja Sarajeva.

Tko je Nikola Mandić, drugi i posljednji premijer NDH?

Nikola Mandić rodio se u Travniku 1869. godine. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Doktorirao je pravo u Beču 1894. godine. Radi kao sudbeni pristav, a zatim kao odvjetnik u Sarajevu. Još kao mladi odvjetnik bio je predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva “Trebević”. Godine 1907. suutemenitelj je i predsjednik političke stranke Hrvatska narodna zajednica u BiH. Izabran je u Bosanskohercegovački zemaljski sabor 1910., a godine 1911. njegov je predsjednik. Istodobno je i donačelnik Sarajeva a od godine 1914., Kraljevom odlukom, zamjenik zemaljskog poglavara BiH. Utemeljitelj je i prvi predsjednik Hrvatske centralne banke i podružnice Poljoprivredne banke u Sarajevu.

Godine 1920. izabran je za narodnog zastupnika u Konstituanti (Ustavotvornoj skupšini) Prve Jugoslavije na listi Hrvatske težačke stranke. U Konstituanti je ustao protiv Vidovdanskog ustava i napustio je.

U prve dvije godine postojanja NDH nije se politički angažirao. Tijekom tih prvih godina NDH bio je državni tajnik u mirovini, odvjetnik i predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu. Onda ga je 2. rujna 1943. godine poglavnik Ante Pavelić imenovao za predsjednika Vlade NDH. Na tom položaju ostaje do kraja mijenjajući tri puta sastav vlade.  Nakon što je preuzeo dužnost predsjednika vlade uključuje se u već započete pregovore s predstavnicima HSS-a o karakteru i sastavu “nagodbene” vlade gdje se zalaže za koalicijsku vladu, nasuprot Augustu Košutiću koji je bio za nadstranačku (činovničku) vladu i to bez ustaša. Pregovori su završili neuspjehom.

U svibnju 1945. povlači se u Austriju gdje ga sa grupom drugih visokih dužnosnika NDH zarobljavaju Britanci. Bio je u skupini od 130 članova Vlade NDH koje je Britanska vojna policija pokupila u Türacher Bergeru. Dr. Nikola Mandić je s dr. Julijem Makancem i dr. Pavlom Cankijem prebačen 17. svibnja iz logora Spittal na kolodvor Rosenbach, gdje je iz Wolfsberga pristigao i doadmiral Nikola Steinfel, te su odatle zajedno izručeni vlastima komunističke Jugoslavije.  Sud II. armije, u Zagrebu 6. lipnja, osudio ga je na smrt.

Bez obzira na Mandićevu prošlost,  ovaj objekt je jedan od tisuće koje je nekadašnja jugoslovensko-komunistička vlast nacionalizirala, nasilno prisvojla prisvojila od “nepodobnih žitelja”, (Nijemaca, Austrijanaca, Katoličke crkve, Islamske zajednice, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja ali i Srba), a koji nisu denacionalizirani niti nakon proglašenja neovisne BiH je još uvijek nije donesen zakon o restituciji iako je i to jedan od uvjeta ulaska BiH U EU. Mnoge institucije i danas koriste otetu imovinu diljem BiH i malo je vjerojatno da će većina njih ikada biti vraćena potomcima nekadašnjih vlasnika.

 

(Republikainfo.com/V.H.S.)

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar