Studeni; mjesec kada Rama miriše na čvarke i rakiju
Mjesec studeni je nekada zaista bio studen. Snijeg bi zabijelio Ramu odmah nekako iza „Svisveti“. Kako bi tada pokrio tlo tako bi ostajao sve do početka ožujka, a nekada i dulje. Ostajao bi nekada i do Jurjeva, a to je proljetni dernek kada bi se kupovale razne potrepštine za proljetnu sjetvu, nabavljale svinje….
Snježna bjelina bila je znak za dva zanimljiva obilježja Rame; pečenje rakije i svinjokolja.
Započela bi sezona „pečenja“ rakije. Većina Ramljaka je već s početkom studenog „nastavila“ kot’o. Kada bi se taj „veseli stroj“ negdje postavio u selu znalo bi se dogoditi da ostane i po dva tjedna. Većina je Ramljaka pekla rakiju u studenom. Naravno, ima onih koji su to radili i kasnije pa čak i u drugom dijelu zime. Sve je ovisilo koliko je „šira“ spremna za tu dražesnu destilaciju.
Oko kotla su se okupljali prijatelji, susjedi, rakijoljupci i svi oni koji su željeli dati svoj sud o kvalitetu rakije te pokazati svoje dobro poznavanje tog destilata. Dežuralo bi se po cijelu noć. Uvijek bi netko malo promiješao. Na dobrom žaru bi se našlo malo krompira, koji komadić mesa i sve ono što domaćin iznese pred svoje noćobdije. Pripovjedalo bi se, pjevalo, dijelilo stručne savjete kako pripraviti što bolji napitak i tako bi se osvanulo.
Još uvijek se to događa u Rami. Ove godine znatno manje jer šljive nisu rodile zbog mraza i snijega koji ih je „obrao“ u cvatu. Zanimljivo će biti ako kada BiH uđe u Europsku uniju što će se dogoditi sa tim „veselim strojevima“. S obzirom na duh Ramljaka taj „narodni običaj“ neće izaći iz tradicije.
U studenom, točnije, u drugoj polovici studenog Rama je nekada mirisala na „cvrljke“ (čvarke). I danas ona miriše, no, znatno manje.
Svinjokolja je za sve obitelji bio na svoj način poseban događaj. Nekada su sve obitelji same uzgajale svinje, od prasenja, do klanja. Kasnije se praščiće nabavljalo na dernecima i pazarnim danima. Sada se to uglavnom svelo na mesnice.
Kada bi se spremalo za kolinje tražio se poseban „majstor“ koji taj posao vješto radi. Baratanja nožem su bila izvrsna. Već u ranim jutarnjim satima pripremala se vrela voda u kazanu. Već kad bi se razdanilo mogla se čuti samo svinjska skika, sad iz ovog, sad iz onog pravca. Za doručak bi se jele iznutrice pripravljene na tradicionalni način. Djeca su željno iščekivala kada će dobiti mjehur da ga operu, napušu i igraju se.
Neizostavno je bilo pripremanje ražnjića, a pri kraju posla pripremao bi se burek od tog svježeg mesa.
Žene su uvijek bile zadužene za pranje crijeva, topljenje masti i pripremanje prostora za pravljenje krvavica i kobasica. Djeca bi često miješala čvarke u kazanu gledajući kako će dohvatiti neki čvarak s ostatkom mesa.
Navečer bi se okupljala obitelj, prijatelji i susjedi kada bi se pripremale krvavice. A krvavice su za većinu bile posebna kulinarska čast. Djeci baš i ne.
Tko je tada provjeravao ispravnost mesa kod veterinara? Nitko, jer su sve svinje hranjena domaćom hranom i nije bilo te prakse, a zakonsku određenost malo tko je poznavao.
Kolinje bi se organiziralo uglavnom u drugoj polovici studenog. Najčešće bi to bilo za neke državne praznike. Dan Republike je bio idealan za svinjokolju. Dobro odabran datum, pogodno vrijeme rezultiralo bi da prvo suho meso bude spremno za Očiće i Materice.
Kako to danas izgleda? Sve je manje onih koji svinje uzgajaju i hrane domaćom hranom. Većina svinjskog meso kupujese u mesnicama, svinjogojskim farmama, a ima i onih koji kupuju domaće svinje iz okolnih općina pa su neki znali potegnuti čak i do Posavine.
Domaće mesnice i farme svojom ponudom zadovoljavaju sve potrebe Ramljaka. Kvalitetom svoje ponude mogu se ponositi.
Sve je manje pripravljanja „cvrljaka“, pravljenje krvavice je skoro iščezlo, no, priprema kobasica je još prisutna. Okupljanja je sve manje. Sad se sve više ima, kvalitetnije se živi, ali je sve manje radosti zbog malih stvari. Osjeti se neko nezadovoljstvo, samo nitko mu ne zna uzroka ni kraja???!!!
