• Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće
  • Život u planini; usjevi i povrće

Život u planini; usjevi i povrće

U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1937. godine objavljen je tekst ing. Jove Popovića Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši.

Svuda po ovim visokim poljima kao i po samoj planini nalaze se mnoge ziratne površine. Te površine iskorištavaju planinari poljoprivredno na taj način da na njima siju pretežno ozimicu (ozimu raž) ili jari ječam. Manje površine i to one koje se nalaze u neposrednoj blizini koliba ili pojata, upotrebljavaju za gajenje krumpira ili kupusa, pogdjegdje ima crvenog luka i graha. Zemlju obrađuju sami sa drvenim plugovima, kod kojih su lemeš i crtalo od gvožđa a svi ostali sastavni dijelovi od drveta. Pored ovakvoga pluga služe se i ralom. Ziratne površine imaju tanku oranicu a usto još i kamenitu stoga su prihodi sa njih vrlo nesigurni i mali. Samo na potorenim površinama i u vlažnim godinama mogu po ha obrađene površine da dobiju 6-8 mtc zrna i 12-16 mtc slame. Inače prosječan godišnji prihod po ha iznosi oko 5 mtc. Ne zna se šta je zapravo od veće važnosti po njih dali zrno ili slama. Zrno, raž kao i ječam, upotrebljavaju za hljeb. Raževu slamu potroše najviše na krov pojata i koliba a ječmovu kao stočnu hranu. Kod njih uspi­jeva samo stočni ječam. Za gajenje pivarskog ječma ne znaju, niti je njegovo sijanje potrebno uvoditi s obzirom da ječam troše samo za ljudsku i stočnu ishranu. Njihovi planinski ječmovi mogu biti veoma krupna i jedra zrna. Izgleda da znatne razlike u dnevnoj i noćnoj temperaturi ovih visinskih položaja veoma povoljno utječu na razvoj i sastav zrna. Rijetko su kada ječmovi gajeni u nizinama tako jedri kao njihovi. To isto vrijedi i za kupus. Planinari govore, da po noći čuju kako kupus raste i puckara, kada mu je ugodba u toplini i vlazi. I krumpir im je veoma dobar. Ja sam vidio pojedine gomolje krupne kao dječija glava i teške preko 1 kg.

 

Ivo Jelièiæ-Plemiæ. Na Periæa njivo ralo se se dobro i debelim voma na Veliku subotu, 10. 4. 1971.

Sva njihova proizvodnja služi samo za vlastitu potrebu. Jedva ako štogod krumpira mogu da odvoje za prodaju. Mostarski i ljubuški srez spadaju u one srezove Hercegovine koji znatan dio žita za hljeb nabavljaju iz drugih predjela.

Ja računam da je ukupna proizvodnja hljebnih žita u oba sreza oko 1000 vagona. Ukupna potreba za oba sreza iznosi oko 1800 vagona. Dakle oko 800 vagona treba uvesti.

Svakako je njihovo iskustvo u pravcu iskorištavanja ovih površina veoma veliko, jer se temelji na 100-ljetnom življenju i radu, ali je posve jednostrano. Onako kako su im radili pradjedovi tako rade i oni. Došli su ovdje u prvom redu kao stočari pa su u starijim vremenima i postojale samo ljetne kolibe a boravak sa stokom trajao samo preko ljeta. Množenje naroda i oskudica ziratne zemlje u stalnim naseljima nagnali su ih da počnu obrađivati zemlju i po ovim visinskim poljima. Ima još starih ljudi, koji pamte kada su u Dugom Polju, Trebiševu, Svinjači i ostalim današnjim naseljima bile samo po nekolike pojate. Danas ih ima svuda, u svakom naselju na desetine. Negdje su potiskivali starince – obrađivače tih zemalja, koji su bili pretežnim dijelom bosanski muslimani (na primjer na Brčnju, Sovićkom Polju, Rumbočkoj planini, Konjdocu, Mrkodolu, Proslapskoj planini) a negdje su dolazili na još nezauzete prostore i postepeno ih okupirali, lako visinska razlika između njihovih stalnih naselja i ovih povremenih iznosi od 500-700 m oni su počeli i ovdje gajiti one iste pitome biljke koje su gajili dolje izuzev one, koje nisu mogle podnijeti visinsku klimu i kojima nije bio pogodan kratak ljetni period razvoja (kukuruz, grah, luk, krastavice i drugo povrće).

 

Svakako je u izboru usjeva odlučivao i vlasnik ovih visinskih polja, jer se zna da su od turskih vremena pa sve do skorih dana obje planine Raduša i Ljubuša i sva visinska polja po njima i ispod njih pripadali velikoj begovskoj porodici Kopčića. O tim Kopčićima među planinarima postoji predanje po kome je u davno doba neki od Kopčića odlikovao se u turskoj vojsci. Kao nagradu za te ratne uspjehe sultan mu je dao velike posjede koji se protežu između Vran planine, Ljubuše i Raduše. Upravo dao mu je sve što je mogao od svoga dvora u Kopčićima da prejaše u jednom danu na svom konju. Taj Kopčić pošao je od svog stana u Kopčićima i od ranog jutra do mrklog mraka prejahao je na svom hatu cijeli prostor između Raduše, Ljubuše i Vran planine koji se i danas naziva Kopčevina. Kudgod je prolazio on je ostavljao iza sebe trag, prosipljući slamu, da označi granice svoje begovine. Kad je došao do Lib planine, koja se diže jugozapadno od Duvanjskog Polja onda, vele, da mu je ponestalo slame pa je počeo bacati komade hljeba i jela što ga je imao u svojim bisagama. Odatle je, ta planina dobila naziv Lib (hljeb). Izišavši kroz Grlo Do preko Svinjače pod Jelinjak zaustavio se tu kod vrela Grkuša. Ugledavši kod tog izvora neku babu zapita je: Čime se mogu umoran konj i junak najbolje osvježiti. Mudra baba reče mu, da napoji konja ledenom vodom sa Grkuša a on neka se napije hladne kiseline pa neka se oba sklonu u hlad – na počinak. On je poslušao babu. Napoji konja na Grkušu hladnom vodom a on iz obližnjeg stana zatraži hladne kiseline pa se napije do mile volje. Ali čim su malo počinuli u hladu, konj padne i u grčevima ugine a on sam razboli se i ne diže se više živ sa postelje. Sličnu priču o tom begu Kopčiću pričaju i Ramljani. Oni kažu da nije na Grkušu pio vodu nego je umoran i iznemogao dojahao do izvora Dragnja. Tu se zaustavio i, po savjetu neke babe, napojio je konja hladnom vodom a on se napije hladna mlijeka. Konj mu je odmah crkao a on teško bolestan bude prenesen u svoju kuću i tu umre. Njegovo turbe nalazi se i danas kod toga vrela Dragnja. Tu izlaze svake godine svi rodovi koji su nastali od te begovske porodice Kopčića i tu čine dovu za njegovu dušu.

Ja sam već ranije spomenuo da su ih sami njihovi begovi počeli nagovarati na obrađivanje zemlje, jer ih nije zadovoljavao samo hak od stočnih proizvoda. Današnji njihov rad oko obrađivanja zemlje mogao bi se zaista uputiti drugim pravcem. U prvom redu bilo bi potrebno povećati im proizvodnju stočne hrane. To bi se moglo postići uvođenjem novih krmnih biljaka na osnovu stručno i savjesno provedenih ogleda na terenu. Čim bi tim putem povećali zalihe zimske stočne hrane, mogli bi povećati i broj vlastite stoke. To bi opet imalo svoj efekat na zemljoradnju odnosno na prihode sa zemlje. S obzirom na njihovo današnje prosvjetno i materijalno stanje teško da će se u skorom vremenu moći u ovom pravcu postići neki uspjeh.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar