Jezero potapa gračačku crkvu
Vlast je ostala pri odluci da će se gračačka crkva rušiti, tražila je da župnik smiruje svijet prilikom rušenja, ali župnik na to nije želio pristati. Fra Bono je došao i do Izvršnog vijeća u Sarajevu 2. listopada 1953. te tražio da se crkva ne ruši, odnosno da se sagradi nova crkva. Kad se vratio kući, našao je odluku sreza Prozor da se crkva ruši. On se žalio na tu odluku, na što je predsjednik Jeličić rekao da će čekati rješenje iz Sarajeva. Za crkvu se zauzimalo i Udruženje katoličkih svećenika, društvo osnovano za stalešku zaštititu svećeničkih prava. U Sarajevo su se u Izvršno vijeće išli žaliti i gračački župljani. Na Gračac je dolazio i provincijalov izaslanik fra Vlado Karlović i nakon uvida u sve napisao u svom izvješću: “Čovjek nakon svega ovoga dobiva dojam o čistom ismijavanju crkve i svećenika koji tu živi”. Na temelju njegova izvješća Provincijalat piše 21. listopada 1953. godine Vjerskoj komisiji Izvršnog vijeća u Sarajevu da ne ustupa društvu zemljište Baricu i ne pristaje na rušenje crkve, određujući “ako bi se (crkva) i potopila, mi se za taj slučaj odričemo svake odštete”. Provincijalat je, naime, raspolagao podacima po kojima voda neće doći do poda crkve, što u praksi rijetko i biva, a s druge strane nadoknada za crkvu bila je više nego smiješna – 90.450 dinara. Provincijalat piše 22. listopada fra Boni da u slučaju rušenja crkve ide na Šćit u samostan pa prema mogućnostima služi gračačku župu sa Šćita, ali on ni u kojem slučaju nije dužan biti prisutan kad se bude rušila crkva.
Državni sekretarijat za poslove opće uprave određuje 8. travnja 1954. godine da se ruši župni stan i crkva na Gračacu jer će oboje doći pod vodu budućeg jezera. Voda će na podu crkve na Gračacu dolaziti na visinu 1,33 m dok će nad župnim stanom biti preko 5 m vode.
Koncem 1954. godine zatvorena je brana. Voda je počela puniti umjetno jezero te je 19. siječnja napunila podrum župne kuće. Sreski odbor u dopisu od 19. veljače 1955. ne dopušta da se župni stan smjesti na župnu njivu Barica, našto se župnik žali Izvršnom vijeću u Sarajevu. Nemajući kamo odseliti, župnik čeka da mu na Uskrs 2. travnja voda potopi kuću do kata, a da se u crkvi popne na 30 cm visine. Župnik je morao svoje stvari stavljati na tavan ili ih dizati na ormare. Krevet diže na stol i spava praktično na vodi. Kuća je puna vlage. U župni stan se ulazi čamcem, ne na vrata nego kroz prozor. Misa se služi na groblju Pokojišće u selu Ustirami.
Voda bi nadolazila pa se povremeno povlačila, ali se znalo što je na stvari: treba seliti, treba graditi novu crkvu i kuću, a vlasti su crkvu procijenile na smiješnu sumu, i to se naplaćuje tijekom 25 godina. K tome su zapriječile gradnju na jedinoj pogodnoj parceli – Barici koju su uzurpirali. Provincijalat 8. kolovoza 1955. godine ipak donosi osluku da se počne podizati župni stan na Gračacu. Župnik se bori s prozorskim moćnicima da mu vrate njegov uzurpirani teren. Konačno se vlasti “smiluju” i daju dopuštenje da se župni stan gradi na njivi Barici na kojoj su smješteni neki objekti poduzeća Put.
Već u siječnju 1956. Boris Čačić napravio je u Varešu, po fra Boninim željama i preporukama, plan za župni stan na Gračacu. Nakon dobivanja dozvola konačno je na sv. Antu, zaštitnika župe, najavljeno da počinju radovi na gradnji župnog stana, a sutradan su već zakopani temelji, te je sljedeće nedjelje 17. lipnja kada je bila vanjska proslava blagdana sv. Ante, fra Kazimir Ivić blagoslovio kamen temeljac. Ljudi su zdušno radili kad je na koje selo dolazio red. Kamen su kopali blizu gradilišta i valjali ga rukama. Jedan dio građe uzet je od srušenih zgrada, župne kuće i štale. Narod je davao drvenu građu, a kao znak solidarnosti i muslimani iz Gornje i Donje Ravnice dva su puta dovlačili građu. Glavni majstor bio je susjed Mateša Vladić, a radove je vodio župnik fra Bono. Značajno je da su uz domaće majstore besplatno radili neki majstori iz poduzeća Put nakon svoga radnog vremena. Konačno, kuća je pokrivena crijepom sa stare kuće 26. rujna 1956. godine. Ubrzo je napravljena i štala. Nakon toga polako se sređivala unutrašnjost župnog stana upotrebljavajući sačuvano iz stare kuće. Koliko su mogli, pomagali su i drugi, kao Provincijalat, neka braća iz provincije i samostan sa Šćita. Za vrijeme gradnje župnik je stanovao u jednoj vlažnoj baraci na Triješćanskom potoku koju mu je ustupilo Građevinsko poduzeće Put. Značajno je da je fra Bono u kuću uveo struju, ali kad je preduzeće Put odnijelo svoju opremu i transformator 1958. godine, Gračac je dugo ostao bez struje, a nalazio se na samom rubu akumulacijskog jezera za proizvodnju električne energije.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
